Kronologija povijesti Virovitice od 1234. do 1921. godine
Netko će se zapitati - zašto nema riječi o novijoj virovitičkoj povijesti? Jednostavno, da bi povijest postala povijest, potrebno je vrijeme. Kako "povijest pišu pobjednici", povijest je sklona promjenama. Uvjerili smo se u to živeći u danima koje ovdje nećete naći spomenute. Prvo su nas učili jedno, da bi za par desetljeća govorili da to baš i nije bilo tako. Primjera je beskonačno puno.
Zato, dozvolimo da povijest postane - povijest.
13. stoljeće - 14. stoljeće - 15. stoljeće - 16. stoljeće - 17. stoljeće - 18. stoljeće - 19 stoljeće - 20. stoljeće
- 13. stoljeće gore
1234. godine
● Koloman, hrvatski herceg, daje sloboštine stanovnicima grada Virovitice - "de magna villa Wereuche". Poput drugih privilegiranih varoši, Virovitica također dobiva vlastitog suca, pravo slobodnog trgovanja i oslobođenje od kmetskih obaveza.
Kolomanova povelja iz 1234. godineU zatvorenim srednjovjekovnim vlastelinstvima, stanovništvo se slabo obnavljalo novim doseljenicima, pa su tu negativnu pojavu, ugarsko-hrvatski vladari pokušavali izmijeniti izdavanjem pisanih povelja, na temelju kojih su pojedina veća selišta dobivala status povlaštenih trgovišta s odgovarajućim slobodama. Takvu povelju dobila je 1234. Godine i Virovitica. Izdao ju je slavonski herceg Koloman, sin kralja Andrije II i brat Bele IV. Taj dokument je dao Virovitici punopravni status srednjovjekovnoga grada, i to u vremenu kada slična prava nisu posjedovala mnoga naša mjesta u Slavoniji, pa ni sam Zagreb. Tako Virovitica u prvoj polovici 13. stoljeća je ne samo "magna villa-veliko mjesto", već je imala izuzetan položaj i značenje na širem prostoru Slavonije. Da je to doista tako, pokazuje i činjenica što su kraljevi iz kuće Arpadovića tijekom 13. stoljeća, često prebivali u Virovitici i u njoj imali svoj sezonski dvorac. U Virovitici i oko nje, imao je Koloman II svoje velike posjede, koje je stalno povećavao.
1242. godine
● 14. listopada - Bela IV, ugarsko-hrvatski kralj izdaje u Virovitici "Datum in villa Vereueca", povelju, kojom podjeljuje i potvrđuje povlastice gradu Samoboru.
● 16. studenoga - Bela IV. izdaje u Virovitici "apud Wereuzha" - "Zlatnu bulu", kojom Zagreb dobiva privilegij slobodnoga kraljevskog grada.
● 21. studenoga - Bela IV. izdaje u Virovitici "Datum in Wereucha", potvrdu, kojom potvrđuje povelju bana Dionizija o prodaji obavljenoj između bratstva Bratila i Jako te župana Abrahama i njegova brata Nikole.
Za Zagreb je osobito važna 1242. godina, kada je Gradec dobio povelju "Zlatnu bulu" od kralja Bele IV. Kada je pod pritiskom Mongola i Tatara i njihove pobjede nad ugarskom vojskom 1241. godine na rijeci Šajo, kralj Bela IV. bio prisiljen bijegom u Hrvatsku potražiti spas, skrasio se i u Zagrebu. Tadašnji slabo utvrđeni grad nije izdržao provalu, bijaše porušen i spaljen kao i sama katedrala. Kralj se sklonio u utvrđene dalmatinske gradove i u njima dočekao mongolsko povlačenje iz Hrvatske. Bojeći se novih provala, kralj posebnu pažnju posvećuje obrani zemlje. Spoznavši da mu samo utvrđeni gradovi mogu pružiti zaštitu i oprijeti se osvajaču, upravo na njima zasniva svoj novi obrambeni sustav, služeći se institutom "kraljevskih i slobodnih gradova". Godine 1242. Bela IV. u Virovitici, svojom ispravom, nazvanom "Zlatna bula" prema dvostrukom zlatnom pečatu koji joj daje vrhunsku važnost i potvrdnu snagu, podjeljuje Zagrepčanima na brdu Gradec, mnoge sloboštine. Prema legendi, tom je prigodom Bela ostavio gradu i jedan top, pod uvjetom da se svaki dan iz njega puca, kako ne bi zahrđao. Tako se grički top svaki dan oglašava točno u podne, službeno od 1. siječnja 1877. godine. Sama povelja pisana je crnom tintom na pergamentu visine 460 mm, širine 575 mm, latinskim jezikom. Pismo je vrlo čitko (gotička minuskula), a inicijali su bogato iluminirani. Na savinutom dnu pergamenta ovješen je dvostrani zlatni pečat, promjera 68 mm, debljine 7 mm, a šuplje unutrašnjosti. Avers prikazuje kralja Belu IV. na prijestolju sa svim insignijama, krunom, žezlom i jabukom. Na reversu se nalazi ugarski grb, štit s dvostrukim križem. Brižno čuvan stoljećima, taj se temeljni gradski privilegij od 1915. godine, nalazi na pohrani u trezoru Hrvatskog državnog arhiva.
Čuvena "Zlatna bula"
1248. godine
● Boraveći na Zečjem otoku, ugarsko-hrvatska kraljica Marija potvrđuje sloboštine gradu Virovitici iz 1234. g. te mu određuje međe.
Kraljica je Marija 1248. odredila međe virovitičke općine. Gradu je dodijeljena šira okolica na kojoj su se nalazile šume, oranice, livade i potoci. U dokument je unesen i opis tih međa. Ali na temelju podataka koji su navedeni, gradski se teritorij ne može točno rekonstruirati. Može se jedino zaključiti da se prostirala južno od ceste Virovitica-Vaška i da je na jednom mjestu dolazila do rijeke Drave. Na virovitičkim međama, kao i na teritoriju koji je pripadao gradu, nalazile su se velike šume: šuma Kabonak, Ravna šuma (Rawn), Velika šuma, šuma Obrež (Ebres), šuma Grabrovac (Grabrovch).
Međe virovitičkoga teritorija ponovno su opisane 21. listopada 1353. godine, kad se virovitička općina oko njih sporila sa susjednim plemićima. U proteklih stotinjak godina (od 1248 do 1353) na tim su međama nastale velike promjene. Pojavilo se desetak plemićkih posjeda. Po nalogu bana Nikole, međe su ponovo utvrđene i to na temelju isprave kraljice Marije iz 1248. godine.
Određivanje gradskoga teritorija bilo je važan trenutak u životu grada. U srednjovjekovnim gradovima, obrti i trgovina nisu bili u potpunosti odvojeni od zemljoradnje. Građani su obrađivali manja polja, vinograde, koristili šume. Kad su se te poljoprivredne površine nalazile na gradskom području, za njih nisu morali davati feudalne daće. Gradski teritorij bio je podvrgnut upravi općine.
Na temelju ponovno opisanih međa Virovitičani su uspjeli dokazati da njihovoj općini pripada posjed Drža (possessio Derze), koji je posjedovao plemić Pavao Mađar. Taj je posjed 3. veljače 1354. godine dosuđen Virovitici.
Dokument koji je izdala kraljica Marija 1248. godine, kojime je odredila međe posjeda Virovitice
1269. godine
● U listini, koju je herceg Bela izdao stanovnicima mjesta Sv. Ambrozija, ističe se da su oslobođeni od vlasti virovitičkog župana - "a iurisdictione comitis de Vereucha".
● Prvi se puta spominje župan virovitički i županija u dokumentu kojim vojvoda Bela došljacima sv. Ambrozija, na molbu, daje sloboštine i veli da su izuzeti ispod sudbenosti župana virovitičkog (comitis de Verocze).
Kad je nakon 1241. godine Virovitica postala posjed ugarskih kraljica, na kraljice je prenesena i uprava Virovitičkom županijom. Čini se da se tada područje virovitičkoga vlastelinstva uvelike podudaralo s područjem županije. I vlastelinstvo i županija privatni su posjed kraljica ili vojvoda. Zbog svega se toga može držati da je virovitički župan (comes de Verocze), koji se prvi puta spominje 1269, istodobno i župan virovitičke županije i upravitelj hercegova vlastelinstva. Herceg je Bela 1269. godine građane naselja sv. Ambrozija, kojima je podijelio gradske slobode, izuzeo ispod njegove jurisdikcije. Tijekom čitavog srednjega vijeka funkcija župana Virovitičke županije bila je povezana s vlasništvom virovitičkoga vlastelinstva.
1279. godine
● 28. ožujka - U Virovitici boravi Elizabeta Kumanka, a tu ju je posjetio sin Ladislav, ugarsko-hrvatski kralj.
- 14. stoljeće gore
1369. godine
● Početkom lipnja u Virovitici se nalazi ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I sa ženom Elizabetom Kotromanić, pa tu izdaje nekoliko listina.
1391. godine
● 23. travnja - U Viroviticu je, na obilasku Slavonije nakon smrti kralja Tvrtka, došla ugarsko-hrvatska kraljica Marija.
1395. godine
● 7. siječnja - U Virovitici boravi kraljica Marija i tu izdaje posljednje povelje prije smrti.
- 15. stoljeće gore
1429. godine
● 1. rujna - Ugarsko-hrvatski kralj Sigismund, grad Viroviticu s kraljevskom palačom i drugim pripadnostima, zalaže za 10 000 forinti sinovima Nikole, vojvode de Marczaly.
U povijesti Virovitice započelo je 1429. godine novo razdoblje. Kralj Sigismund (Žigmund) založio je 1. rujna 1429. godine svoj kraljevski grad (civitas nostra Werewcze) za 10 000 forinti šimeđskom županu Emeriku Marczalyju. Time je Virovitica prvi puta došla u privatni posjed. Braća Emerik i Ivan Marczaly dobili su 15.rujna 1437. godine Viroviticu, zajedno s kraljevskom palačom i virovitičkim vlastelinstvom, u trajno vlasništvo. Zajedno s vlastelinstvom, grad je nakon toga mijenjao feudalne gospodare. Nakon Marczalyja, to su bili Pethold Edderbach, Nikola Čupar Moslavački, Nikola Banffy Donjolendavski i njegovi nasljednici.
Grad se u 15. stoljeću najčešće pojavljuje pod nazivom trgovište (oppidum). U ispravi iz 1429. godine naziva se, doduše, grad (civitas), ali već 1437. godine, kralj Viroviticu naziva "grad ili trgovište" (civitas se u oppidum). U dokumentima koji slijede, Virovitica se redovito naziva trgovište: "oppidum Werewcze" (1453), "oppidum Werewcze" (1474) itd.
1474. godine
● 10. travnja - Kralj Matija potvrđuje uvođenje u posjed utvrde i grada Virovitice, "Castrum et oppidum", braće Nikole i Jakoba Banffy, uz zalog od 24 000 forinti. Novu darovnicu za Viroviticu dobivaju od Vladislava II, pa ih 1491. godine u posjed imanja i varoši uvodi kaptol iz Budima.
Kad je 1429. godine virovitičko vlastelinstvo postalo privatni posjed, u privatni je posjed prešla i služba virovitičkoga župana. Virovitički feudalni gospodari nastavili su obavljati tu dužnost. Kralj Matija Korvin godine 1474. i 1488. darovao je Nikoli Banffyju virovitičko vlastelinstvo, izričito naznačivši "s čašću župana županije" (cum honore comitis comitatus). Feudalni gospodari Virovitice bili su zainteresirani za položaj župana Virovitičke županije, jer je s njime bilo povezano pravo pobiranja crkvene desetine.
1479. godine
● Seljaci iz Donje Bukovice kod Virovitice pobunili su se protiv Pavlinskog samostana u Donjoj Bukovici.
Manje je poznato, da je Virovitica imala i svoju seljačku bunu, u Donjoj Bukovici, 1479. godine. Naime, "potaknuti đavlom", tako je tvrdio crkveni sud, potkraj ožujka 1479. godine, seljaci Donje Bukovice, predvođeni Matijom Banović, oružjem su napali pavlinski samostan sv. Benedikta. Provalili su i porazbijali brave na samostanskim vratima, pretukli redovnike i zaprijetili da će zapaliti samostan. No, to ipak nisu učinili. Nije jasno zašto su to uradili. Neki zapisi ukazuju na to da su se seljaci sa samostanom više godina sporili oko nekakve šume, odnosno, fratri su tvrdili da im seljaci, zajedno sa donjobukovačkim kaštelanima nanose raznolike štete.
Poslije napada, pavlini su tužili seljake crkvenom sudu u Čazmi, koji ih je tri puta pozivao da se jave ali nitko se nije odazvao. "Svetogrdnici" su na 25. svibnja 1479. godine, u odsutnosti, osuđeni na izopćenje, i bili su prokunuti i proglašeni "sinovima đavla". Ekskomunikacija se provodila uz opsežan ceremonijal koji je trebao zaplašiti i izopćene i vjernike. Niti jedan vjernik nije smio sa "sinovima đavla govoriti, stanovati, jesti, piti, sjediti, hodati, stajati i dolaziti u bilo kakav dodir" . U prebivalištu izopćenih morali su se obustaviti svi crkveni obredi, osim krštenja novorođenčadi. Izmirenje pavlina i "svetogrdnika" utvrđeno je 8. siječnja 1480. godine. Pavlini su se odrekli zahtjeva za naknadu štete, a seljaci su odustali od svojih potraživanja prema samostanu.
Dokument iz pavlinskog samostana u (Špišić) Bukovici, datiran u 1480. godinu, a govori o buni kmetova
- 16. stoljeće gore
1552. godine
● 1. kolovoza - Ban Nikola Zrinski javlja Tomi Nadasdyju, da Turci bez prekida opsjedaju Viroviticu.
● 2. kolovoza - Viroviticu je zauzela turska vojska, budući da zadnji zapovjednik virovitičke utvrde Juraj Brodjanin sa svojih 50 haramija nije mogao ništa učiniti pred naletom turskih nadmoćnih osvajača. Virovitica je pripojena Požeškom sandžaku, a središte je i istoimene kapetanije.
Primajući izvještaje o kretanju turske vojske u blizini granice, naprezao je Nikola Zrinski sve svoje snage da bi ih spremno dočekao. Iz njegova pisma upućena Petru Kegleviću, vidi se da je očekivao da će Turci udariti na Kostajnicu, Sisak ili Ustilonju. Međutim, mimo njegova očekivanja Turci su iznenada provalili u Podravinu, a tome se nitko nije ni nadao. Ulama-paša je krenuo iz Požege prema Virovitici i 30. srpnja je opsjeo. Neposredno zatim, 1. kolovoza, piše Zrinski Nadasdyju da su Turci opsjeli Viroviticu, bijući je žestoko topovima. Treći dan nakon pisma Zrinskoga, javio je krajiški kapetan Luka Sekel de Kovend da je posada u Virovitici predala grad Ulama-paši. Obavijest o padu Virovitice poslao je 6. kolovoza Nikola Zrinski i Tomi Nadasdyiu. Virovitički grad, posjed Stjepana Banffyja, branio je tada kaštelan Juraj Brođanin s oko pedesetak vojnika. Turci su najprije zauzeli franjevački samostan, koji se nalazio ispred samoga grada, odakle su tukli topovima na opkope i trošne gradske zidine. Znajući da grad neće moći obraniti, Brođanin je hitno zatražio pomoć od Luke Sekela. Ali prije nego što je tražena pomoć i mogla stići, Brođanin se sa šačicom branitelja, 2. kolovoza 1552. godine, predao Ulama-paši.
Dokument koji je izdao kralj Vladislav, a odnosi se na dogovor u Virovitici, u vezi obrane od Turaka (iz 1491. godine)
1577. godine
● Najistaknutije područje prema granici u turskoj Slavoniji ima Virovitička kapetanija s najjačom posadom: 300 pješaka i konjanika.
Na temelju krajiškog popisa turske vojske na granici, u Slavoniji iz 1577. godine, imala je Virovitica posadu od 300 konjanika i 300 pješaka. Iste godine bilo je u Brezovici 70 konjanika i 110 pješaka, u Slatini 70 konjanika i 80 pješaka, u Mikleušu 30 konjanika i 70 pješaka i u Sopju 50 pješaka. Navedeni brojčani podaci, uvjerljivo dokazuju da su u to doba posade u Virovitici i okolnim mjestima nosile glavni teret obrane na granici. U prilog tome govori i podatak da se na tom prostoru nalazilo više od dvije trećine svih graničara Požeškog sandžaka. Dakle, nema dvojbe da su krajiški zapovjednici u Hrvatskoj, bili dobro obaviješteni o turskim posadama na granici, te da su budnim okom pratili svaku promjenu u rasporedu tih snaga, osobito zato što im je odatle stalno prijetila opasnost od iznenadnog napada, a turske su snage, u odnosu na njihove, tada bile nadmoćnije.
- 17. stoljeće gore
1620. godine
● U mletačko-dalmatinskom popisu bosanskih pašaluka za Viroviticu je zabilježeno da je čvrst grad, okružen zidovima s jednom utvrdom u kojoj je smješteno topništvo, da grad i utvrda mogu imati 300 kuća i oko 400 ljudi sposobnih za oružje, a u njemu da stanuju i brojne age.
Prikaz Virovitice iz 17. stoljećaO Virovitici i okolnim mjestima kao naseljima i njihovu izgledu za osmanske vladavine, podaci su vrlo uopćeni i manjkavi, a uz to i posve nepouzdani. Na temelju tih podataka stvara se zapravo nepostojeća slika Virovitice u to doba, slika koja gotovo ni malo ne odgovara stvarnosti. Naime, sama činjenica da je Virovitica dugo vremena bila kraljevski posjed, gdje su povremeno navraćali ugarsko-hrvatski kraljevi i članovi njihovih obitelji, podsvjesno navodi na zaključak, da je riječ o dobro utvrđenom gradu s kaštelom i drugim zdanjima, koja su Turci svakako morali zateći prilikom osvajanja. Po logici same stvari, takvu načinu razmišljanja ništa ne proturječi i čini se vrlo razložnim, ali za njega nema nikakvih drugih uporišta i dokaza osim golih pretpostavki. U tom pogledu kao jedini dokaz mogli bi donekle poslužiti slikovni prikazi Virovitice iz 1684. godine, ali oni još više zamućuju pogled i vode istraživača na stranputicu. Pogotovo ako se ima na umu da su isključivo nastali kao plod mašte slikara i bakropisaca, a da nitko od njih nikada nije ni vidio Viroviticu ili bilo koje drugo mjesto na tom prostoru. S obzirom na to, ti su prikazi, unatoč privlačnosti i grafičkoj vrijednosti, neprihvatljiva osnova za stvaranje predodžbe o Virovitici, u vremenu o kojemu je riječ, pa ih valja gotovo u cijelosti odbaciti. Ali ne samo to nego i osloboditi se ustaljenih mišljenja koja se ne temelje na vjerodostojnim opisima i povijesnim izvorima. Jedino na taj način moguće je prevladati postojeće zablude i doći, makar i u mutnim obrisima, do približne slike Virovitice i okolnih mjesta prije tri stotine i više godina.
Prema mletačko-dalmatinskom opisu bosanskoga pašaluka iz 1620. godine, Virovitica je čvrst grad, okružen zidom, s jednom utvrdom na kojoj su postavljeni dosta brojni topovi. Varoš i utvrda mogu imati oko 300 kuća i 400 ljudi sposobnih za oružje. Osim kapetana u varoši uvijek stanuju brojne turske age.
Slijedeći je opis bosanskoga pašaluka iz 1626. godine, a pribilježio ga je carski poslanik Atanasije Georgiceo. Sadržaj toga opisa potpuno je isti kao prethodni, pa nema razloga sumnji da je to zapravo dorječan prijepis mletačko-dalmatinskog opisa. I u tom navodno Georgiceovu opisu stoji da je Virovitica čvrsti grad opasan zidom, ima jednu utvrdu s većim brojem topova, oko 300 kuća i 400 ljudi sposobnih za oružje, a u njoj stalno borave kapetan i turske age.
1622. godine
● 6. prosinca - U izvještaju natkapetana u Koprivnici, o turskim provalama i nasiljima, posebno se ističu upadi virovitičkih Turaka "Werouitizer Tiirggen".
Virovitica početkom turske okupacijeKoprivnički veliki kapetan, poslao je generalu Trautmansdorfu, izvještaj o provalama i štetama koje su počinili Turci izmedu 1621. i 1622. godine na području koprivničke kapetanije. U tom izvještaju brojna su odvođenja ljudi, koja su počinili Turci iz Virovitice.
Tako je 6. lipnja 1621. godine jedna turska četa pod vodstvom harambaša Dejana i Laze, ugrabila tri Vlahinje i kćer vlaškoga popa Vujina iz Malog Poganca, koje su zatim prodali u Pečuhu. Da bi dobio natrag kćer morao je Vujin platiti otkupninu.
Sedmoga srpnja iste godine, pod vodstvom vojvode Mitra, Turci su uhvatili tri momka iz Koprivnice koji su stražarili kraj Raškovića te ih odveli u Viroviticu. Jednoga je uzeo sam vojvoda Mitar, drugoga Istvan Grella, a trećega vojvoda Ivan Begić.
Nekoliko dana potom Turci su zaskočili i ubili nekog "rottmeistera" Petrića, koji je stražario u šumi. Šesnaestoga rujna, nedaleko Virja, Turci su uhvatili Jančija iz Virova i volhovečkog slugu Ivana i odveli ih u Viroviticu. Virovitički dizdar Hasanaga, pustio je Jančija na slobodu uz otkupninu.
U istom mjesecu, pod vodstvom vojvode Živka, ubili su haramiju, zvanog Jantol od Save, kod Glogova zdenca, a njegova slugu odveli u Viroviticu, odakle je uspio pobjeći.
Potkraj rujna, dvije turske čete iz Virovitice i Brezovice, ugrabile su petoro djece iz Ludbrega i Slanja, a zatim ih podijeliše medu virovitičke i brezovačke age.
Šestoga listopada, ugrabili su i tri djevojke iz okolice Virja i odveli ih u Viroviticu. Vrlo uspješni u tome, bili su virovitički Turci i 1622. godine.
Dvadesetoga lipnja oteli su troje djece vlaškoga kneza Srđe i prodali ih u Voćin.
Petnaestoga srpnja postavili su zasjedu pokraj puta za Topolje kod Koprivnice, sačekali pet Cigana i odveli ih u Viroviticu.
Osmoga kolovoza ugrabili su dvoje djece iz Toplice, koju je virovitički harambaša zatim prodao.
Nekoliko dana potom ubili su jednu Vlahinju kad se vraćala iz mlina. Potkraj kolovoza turska četa iz Borove (Worowa) nedaleko Virovitice, napala je brata kneza Srđe i ubila ga.
Početkom rujna oteli su Turci iz Virovitice, dva dječaka iz sela Mučna, a deset dana potom zajedno s Turcima iz Voćina uhvatili su još sedam osoba iz Koprivnice i podijelili ih medu virovitičke age.
Prikaz virovitičke fortifikacije iz 17. stoljećaNa pljačke i otimačine, paleže i odvođenje ljudi, uzvraćali su Turcima krajišnici đurđevačke i koprivničke kapetanije još većom mjerom. Zakon oko za oko, zub za zub, sve teže je pogađao Turke i stanovništvo u okolici Virovitice, pa su u to doba česte pritužbe budimskih beglerbegova protiv zapovjednika i vojnika đurđevačke i koprivničke kapetanije, zbog povreda i gruboga kršenja mira između Osmanskog Carstva i Austrije. Među ostalim, beglerbegovi su se žalili palatinu, Nikoli Eszterhazyju na provale, pljačke i pustošenja, otimačine i odvođenje ljudi iz sela i naselja u okolici Virovitice, Brezovice i Novaka. O tim prilikama rječito govori također pismo Tome Natulja od 15. srpnja 1644. godine, u kojemu moli zagrebačkoga biskupa Martina Bogdana da zaštiti stanovnike Vaše i okolice od progonstava i nasilja đurđevačkoga kapetana i ostalih vojnih zapovjednika. Slične nevolje pratile su to stanovništvo i dalje pa je ono, da se održi, bilo prisiljeno davati i plaćati ne samo turskim spahijama, nego i vojnim zapovjednicima u hrvatskoj krajini do oslobođenja ispod osmanske vlasti.
1663. godine
● Prolazeći Slavonijom, poznati turski putopisac i diplomat Evlija Čelebi boravi i u Virovitici. Zabilježio je da su grad izgradili hrvatski knezovi, a osvojio ga Jahjapašić, da je četverokutnog oblika i obzidan šarampovima, da ima oko 100 kuća pokrivenih daskama i džamiju, te da u gradu boravi kapetan i gradska posada.
Putujući Slavonijom boravio je 1663. godine u Virovitici glasoviti turski putopisac Evlija Čelebi. Opisujući mjesta i gradove u kojima je tada boravio Evlija o Virovitici piše:
"Grad je tijesan, a nalazi se u jednoj šumi, medu drvećem, čija se visoka stabla dižu pod oblake. Grad je četverokutnog oblika, a obzidan je čvrstim šarampovima i bedemima. U unutrašnjosti grada nalazi se kapetan i gradska posada sa oko stotinu njihovih kuća, koje su pokrivene daskom. Tu se nalaze skladišta streljiva i šahi-topovi. Ima i jedna mala džamija".
Prikaz virovitičke fortifikacije iz 17. stoljećaKao neposredan očevidac, Evlija jasno kaže da je Virovitica opasana četverokutnim opkopom, unutar kojeg nema kaštela ili neke druge obrambene građevine. Isto tako, kad u sklopu opkopa govori o bedemima, nedvojbeno je da pod tim misli na zemljana utvrđenja, ojačana stupovima, palisadama i ponegdje opekama. Osim male džamije, skladišta streljiva i stotinjak kuća pokrivenih daskom, u kojima borave kapetan i gradska posada, Evlija nije zapazio nikakve druge značajnije građevine, ali je možda držao da nisu od takve važnosti da ih spomene, kao što nije spomenuo ostale kuće u varoši i ruševine nekadašnjih crkava. Budući da je imao razvijen dar zapažanja, nema sumnje da bi, da je tom prilikom vidio išta značajnije, to i opisao. Po svemu sudeći na Evliju Virovitica nije ostavila osobit dojam, pa se zadovoljio da istakne samo njezinu obrambenu i vojnu vrijednost na granici Osmanskoga Carstva.
Prema Evlijinu opisu, opći izgled Virovitice potkraj osmanske vladavine, neusporedivo je skromniji od opisa bosanskoga pašaluka i slikovnih prikaza, a time svakako i bliži stvarnosti. Njegovo viđenje Virovitice, zapravo dokazuje da je njezin izgled manje ili više bio takav i prije turskog osvajanja.
1684. godine
● 25. srpnja - Virovitica i virovitički kraj oslobođeni su turske vlasti. Vojska carskog generala Lesliea razmjerno lako iznudile su predaju kapetana Alibega Muftije. S osmanlijskom posadom na istok je osim 500 članova posade otišlo i oko 2300 turskih građana. Od tada do prve četvrtine 18. stoljeća, pod upravom je kraljevske Dvorske komore i kraljevskog Dvorskog ratnog vijeća.
Između 9. i 11. srpnja, general Lesle je krenuo prema Virovitici. Koji dan kasnije njegovoj se vojsci pridruže Ivan Matijević, Andrija Odabašić i Josip Kolajković s četama ustanika, jer je neposredno prije toga u okolici Virovitice buknuo ustanak potlačene raje. Dok je ta vojska prolazila pokraj Pitomače, vjerojatno su saznali i virovitički Turci što ih očekuje, pa su se odmah počeli pripremati za obranu i hitno zatražili pomoć požeškoga paše. Radi lakše obrane spalili su virovitičko predgrađe i pucanjem iz topova obavijestili posade u okolnim mjestima o približavanju neprijateljske vojske. Turska posada u Virovitici sastojala se od nekoliko stotina janjičara i pripadnika drugih rodova posadnika, a na njezinu čelu bio je navodno Ali Mufti sa šestoricom aga.
Prikaz borbe za oslobođenje Virovitice 1684. godineSredinom srpnja, Lesle je stigao do Virovitice i odmah je napao topovskom paljbom iz dviju baterija. Prvi dani opsade prošli su, međutim, bez ikakva uspjeha, jer su topovske granate padale na zemljane opkope i bedeme, pričinjavajući pritom malo štete. Turci su se uporno branili i junački odbijali sve juriše i napade, a bombe i granate koje su padale u grad, pokrivali su mokrim krpama i pokrivačima da bi umanjili njihovo razorno djelovanje.
Nakon početnog neuspjeha, Lesle je stegnuo obruč oko Virovitice s dvije pješačke pukovnije i zaposjeo sve prilaze, da nitko ne bi mogao nezapažen ući u grad ili izaći iz njega. Preko jarka ispunjena vodom, dao je izgraditi most, koji je bio dovoljno širok da su se na njemu mogla mimoići kola. Zaplašeni gradnjom mosta preko jarka s vodom, Turci su posjekli jedno veliko drvo, odvukli ga uzvodno i pustili prema mostu. Drvo nošeno vodom zapelo je za most i djelomično ga porušilo. Da bi spriječio njegovo dalje rušenje, Lesle je naredio dvojici graditelja i dvadesetčetvorici tesara da ga odmah poprave. Radi zaštite graditelja i tesara, s jedne i druge strane mosta postavio je četiri stražara i pedeset strijelaca pod zapovjedništvom jednog poručnika i četiriju ordonanca, a oni su se dobro ukopali.
Cantellijev prikaz borbe za oslobođenje Virovitice, 1684. godineDok je Lesle bio zabavljen stalnim jačanjem napada na grad, iznenada je dobio obavijest da je turska vojska kod Slatine te da dolazi Virovitici u pomoć. Čim je za to saznao, Lesle zapovjedi generalu Trautmansdorfu da smjesta pohita s vojskom prema Slatini. Nastupajući vrlo brzo, Trautmansdorf je veći dio puta prevalio noću, iznenadio i razbio tursku vojsku. U silovitom naletu konjanika i pješaka, poginuo je veći broj Turaka, a oko dvije stotine palo je u zarobljeništvo. Neposredno nakon toga, Trautmansdorf se vratio pod Viroviticu, vodeći sa sobom zarobljene Turke. Kada su virovitički Turci vidjeli zarobljenike i doznali da im nikakva pomoć neće doći, izgubili su nadu u povoljan ishod otpora, pa su se 25. srpnja 1684. godine predali generalu Lesleu.
Predaja Virovitice objavljena je pod uvjetom da se posadi i stanovništvu poštede životi te da se mogu slobodno iseliti iz grada. Pridržavajući se tog uvjeta, Lesle je odobrio turskim zapovjednicima da sa sobom ponesu puške i sablje, a vojnici samo sablje. Od sve ostale imovine smjeli su ponijeti samo toliko koliko su mogli nositi u rukama. Oko tri stotine janjičara ispraćeno je zatim do Suhopolja (Terezovac), odakle su mogli slobodno krenuti kamo žele. Zajedno s posadom napustilo je grad i oko tisuću muškaraca, žena i djece i odličnijih Turaka koji su željeli otići preko Save. Odlazeći zauvijek iz Virovitice prema Savi, to su stanovništvo pratile čete graničara i dvije kompanije vojnika najburške pukovnije pod zapovjedništvom pukovnika Zweyersa. Dok su prolazili kroz šumu nedaleko sela Borove, Turke su iznenada napale banske čete, otimajući i plijeneći sve do čega su mogle doći. Turci su se žestoko suprotstavili, pa je s jedne i druge strane bilo mrtvih.
U toku opsade grada, Lesleovi gubici bili su vrlo mali, na bojnom polju ostalo je trideset i sedam mrtvih, a četrdeset vojnika zadobilo je lakše ili teže rane. Ništa veći nisu bili ni turski gubici, možda su bili i manji.
Jedan od prikaza borbe za oslobođenje Virovitice 1684. godineU oslobođenoj Virovitici zatekao je Lesle osam željeznih i više drvenih topova okovanih željeznim obručima. Među drvenim topovima bila su četiri s imenom i grbom kralja Rudolfa. Osim toga, nađeno je veći broj kopalja i helebarda, bačava baruta, bijelog dvopeka, kamene soli i raznih drugih potrepština. Na temelju tih zaliha, Turci su se očito mogli još neko vrijeme braniti, iako je njihovo topništvo bilo malobrojno, slaba dometa i zastarjelo. Lesle je u gradu odmah smjestio dosta jaku posadu, s pukovnikom Friedrichom Gallom na čelu, a Viroviticu pripojio đurđevačkoj kapetaniji.
Do kraja srpnja i prvih dana kolovoza 1684. godine, na taj su način Virovitica i njezina okolica bile zauvijek oslobođene osmanske vladavine. U vrtlogu rata i osvetničkom bijesu potlačenog naroda, nestale su turske kuće i kućišta i ugasilo se na tisuće života. Sve što je tuđinska vlast nametnula i stvorila, raspalo se kao kule od pijeska i pretvorilo u prah i pepeo. Prestale su pjesme mujezina, nestalo je aga i begova, posve je utihnuo bijesni topot konja turskih haračlija. Zajedno s propašću te vladavine, nestao je čitav jedan svijet, iako će sjećanja na njega još dugo peći kao žive rane. U vojnom pogledu, bio je to krupan uspjeh, koji je mnogo pridonio oslobođenju Slavonije i potiskivanju Turaka preko Save. Od toga vremena, za Viroviticu i njezinu okolicu započinje novo razdoblje života, njihova nekadašnja uloga i važnost na granici Osmanskog Carstva, ostat će samo povijesno svjedočanstvo.
1698. godine
● Virovitica je dobila povlastice komorskog trgovišta, ima određena regalna prava, ali njezini su stanovnici snosili jednake feudalne terete kao kmetovi.
● Caraffina komisija izvijestila je da Virovitica ima 143 naseljene kuće i 44 želira, ukupno 183 domaćinstava.
- 18. stoljeće gore
1722. godine
● 5. listopada - Carska komora u Osijeku dopušta franjevcima da u Virovitici podignu ciglanu za proizvodnju cigle, a za gradnju novog samostana i crkve.
1726. godine
● 20. svibnja - Kraljevski fisk prodao je Viroviticu i okolna sela za 40 000 forinti knezu Josipu Folcku de Cordona.
1730. godine
● Uprava Ladislavske provincije odredila je da se u virovitičkom samostanu drži provincijski studij moralke za braću klerike.
1735. godine
● U Viroviticu dolazi brat Bonifacije Gerber, izučeni ranarnik, i u virovitičkom samostanu započinje ljekarničku službu u ljekarni, koja u početku služi samo potrebama samostana.
1745. godine
● Prestankom uprave Dvorske komore i Dvorskog ratnog vijeća u Slavoniji, obnovljena je Virovitička županija. Podijeljena je na tri okružja: virovitičko, osječko i đakovačko. Prvim velikim županom imenovan je Ljudevit grof Patačić od Zajezde, svečano ustoličen 8. prosinca 1745. u Osijeku. U Osijeku je održana i prva Skupština Virovitičke županije.
1747. godine
● 26. rujna - U Virovitici je održana velika Skupština Virovitičke županije.
1748. godine
● Na sjednici Županijskog vijeća u Osijeku, 27. ožujka, u 13. članu donesena je odluka da se franjevcima u Virovitici dopušta otvaranje ljekarne javnog značaja uz novčanu pomoć od 60 forinti iz županijske kase.
Kad je 1745. godine osnovana Virovitička županija sa sjedištem u Virovitici, osjetila se potreba ljekarne javnog značaja. Budući da su virovitički Franjevci desetak godina već imali malu kućnu ljekarnu i braću ranarnike i ljekarnike u provinciji, odvažili su se da otvore ljekarnu i liječničku službu i za javnost, za potrebe građana i za cijelu virovitičku okolicu.
Da svoj naum ostvare, obratili su se pismenom molbom Županijskom vijeću u Virovitici i zatražili odobrenje i novčanu pomoć. Županijsko vijeće je pod predsjedanjem velikog župana Ljudevita Patačića od Zajezde, na svome zasjedanju u Osijeku, 27. ožujka i slijedećih dana ožujka i travnja 1748. godine, donijelo odluku, koja je zabilježena u 13. artikulu te sjednice, a iz koje je vidljivo da se Franjevcima u Virovitici dopušta otvaranje ljekarne javnog značaja i određuje skromna novčana pomoć od 60 forinti iz županijske kase.
Stara franjevačka ljekarna - lijevoU obrazloženju tog dopuštenja navodi se:
1. Kraljevska vlast iz Beča pomaže sve što služi javnom dobru naroda, a pogotovo sve što služi zdravlju, te u prikladnim mjestima podiže zdravstvene ustanove koje opskrbljuje liječnicima i ljekarnom.
2. Od Osijeka do Virovitice na čitavom području virovitičke županije nema ni liječnika ni ljekarne, a pretežni broj članova županijskog vijeća stanuje u Virovitici kao i sam župan.
3. Oci Franjevci su spremni ljekarnu podići ne samo za svoje osobno dobro nego i za javnost i radi toga im treba izići u susret.
Na kraju se izričito traži da Franjevci primljenu pomoć od 60 forinti upotrijebe isključivo za uređenje ljekarne i da o tome dadu potrebne potvrde Županijskom vijeću. Traži se da u ljekarnu namjeste svoga brata - vještaka ljekarnika. Izvadak iz Županijskog zapisnika je prepisao i ovjerovio Antun Špišić de Jappa, zaprisegnuti notar virovitičke županije (AVS 18. br. 16a).
Kad je dopuštenje dano, kućnu ljekarnu i ranarničku službu u virovitičkom samostanu vršio je fra Kuzma Hagn, jer je fra Bonifacije Gerber bio na ljekarničkoj praksi u Varaždinu, gdje je tada najstariju franjevačku ljekarnu u Ladislavskoj provinciji uspješno vodio otac Wolfgang Frauendienst, svećenik - ljekarnik.
Povratkom fra Bonifacije Gerbera (1750. g.) ljekarnika u Viroviticu iz Varaždina, započinje razvoj i uspon virovitičke samostanske ljekarne.
1749. godine
● 29. kolovoza - Darovnicom kraljice Marije Terezije virovitičko imanje s utvrdom dobio je prvi srijemski veliki župan, barun Marko Pejačević.
1754. godine
● 26. lipnja - Marija Terezija izdaje obitelji Pejačević privilegij da može održavati četiri godišnja sajma.
● Na pokušaj vlastelina, baruna Marka Pejačevića da nametne nove feudalne terete u trgovištu krajem godine, građani su podigli bunu. Njihov je otpor bio slomljen te su morali prihvatiti novi oblik rente i ograničenje svoje samouprave.
Barun je Pejačević u travnju 1754. godine, sazvao svoj vlastelinski sud s namjerom da "regulira" položaj virovitičkoga trgovišta. Na njemu je namjeravao virovitičkoj općini nametnuti statut, kojim bi se grad potpuno podvrgao njegovoj vlasti. Barun je uporno tražio da službenici obave popis posjeda svih građana te da se prema tom popisu zatim odrede njihova javna podavanja i feudalni tereti.
Grb obitelji Pejačević. Snimio: Saša KovačevićPejačević u travnju nije uspio Virovitici nametnuti svoj statut, ali je taj njegov pokušaj izazvao u gradu otvorene nemire. Građani su se aktivno počeli organizirati za obranu svojih prava. U tri su navrata pobirali novčanu daću za troškove spora s vlastelinom. Sredinom 1754. godine, poslali su u Beč, sa 150 zlatnika, notara Josipa Odobašića i Ignata Celeja da se ondje pobrinu za njihove pravice. Oni su tamo uzaludno obilazili komorske dikasterije i nudili da Virovitica, sa 24 000 forinti otkupi od vlastelina, sva svoja podavanja, mitnicu i sajamsku povlasticu. Vlastelinski sud ih je kasnije optužio da su u Beču djelovali "s najvećim sramoćenjem Presvijetlog gospodina" (cum maxirna lllustrisimi domini prostitutione). Barun je Pejačević nemire u Virovitici pokušao riješiti tužbom na vlastelinskom sudu. Vlastelinski je sud 7. listopada 1754. godine, prihvatio vlastelinovu tužbu. Presuđeno je da građani moraju dopustiti popisivanje svojih posjeda radi regulacije koju vlastelin namjerava provesti. Vlastelinstvo, međutim, svoju presudu nije bilo u stanju provesti. Plemićki suci Karlo Odobašić i Benedikt Arbanas okupili su 28. listopada 1754. godine u Virovitici građane, pročitali im na hrvatskom jeziku presudu i zatražili da je prihvate. Već samo čitanje tog dokumenta izazvalo je opće negodovanje. Kad je vlastelinski fiškal među prisutnima htio uhititi Ivana Adamovića, koji je najviše agitirao protiv provođenja vlastelinskoga popisa, izbila je otvorena pobuna. Građani su iz ruku pandura silom oteli Adamovića. Spriječili su uhićenja još nekih osoba. Uzbuđeni su građani vikali da neće pustiti smjenjivanje svog magistrata i kontrolu gradskih računa.
Pejačević je događaje u trgovištu 28. listopada 1754. godine nazvao otvorenom bunom i "skandalom za čitavu Slavoniju". Shvatio je, međutim, da sam nije u stanju obračunati s građanina. Podnio je protiv njih tužbu kraljici u kojoj je tvrdio da se virovitički pobunjenici i njemu prijete smrću, tako da više ne smije dolaziti u grad. Tražio je da se protiv pobunjenih Virovitičana upotrijebi redovna vojska. Ako se ne poduzmu oštre mjere, tvrdio je, buna će se proširili i u ostale krajeve Slavonije.
Zahtjevi baruna Pejačevića na dvoru nisu potpuno podržani. Muž Marije Terezije, Franjo naložio je 7. studenoga 1754. godine županiji da se o njegovoj tužbi protiv trgovišta provede nova sudska rasprava. Presudu treba donijeti županijski sud, a građani Virovitice imaju nakon toga, ako su nezadovoljni, pravo apelacije na banski stol. Nije, dakle, prihvaćeno da se protiv Virovitičana kao pobunjenika odmah treba upotrijebiti vojska.
Županija se, međutim, nije pridržavala tih naloga. Na skupštini 9. prosinca 1754. godine, zaključeno je, kao da oni i ne postoje, da se u Virovitici provede restauracija (ponovni izbor) magistrata i regulacija koju traži vlastelin. Ali ni odluka županije nije se mogla provesti. U veljači i ožujku 1755. godine izbile su seljačke bune na više slavonskih vlastelinstava. Čini se da su te bune potakle virovitičke građane da obnove akciju za oslobođenje grada od feudalne ovisnosti. Na sjednici 26. travnja 1755. godine, barun Marko Pejačević uložio je protest protiv namjera građana. Izjavio je da on virovitičko trgovište posjeduje i da ga i u buduće namjerava posjedovati. Nije mu ni na kraj pameti da u njemu bilo kome prodaje svoju jurisdikciju.
Ali seljačke bune nisu išle u prilog Virovitičkim građanima. Vlasti su protiv pobunjenih seljaka počele provoditi oštre mjere. U travnju je od Virovitice do Save raspoređena regularna vojska (vojnički kordon). Konjaničke i pješadijske jedinice dovedene su i u Viroviticu. U grad je 21. svibnja 1755. godine, stigla posebna Kraljevska komisija (Keglević-Serbellonijeva komisija) sa zadaćom da istražuje uzroke seljačkih buna. Komisija je odmah počela zatvarati kmetove na koje se i najmanje sumnjalo da su imali utjecaja u pobunama. Nastojanja Virovitičana u tim uvjetima oko oslobađanja njihova mjesta od feudalne ovisnosti djelovalo je jednako buntovnički kao i kmetske pobune. Otpor trgovišta oživio je ponovno nakon 20. rujna 1755. godine kad su mu vlasti pokušale nametnuti privremeni urbar za Slavoniju (Keglević-Serbellonijev urbar). Kraljica Marija Terezija je 27. listopada 1755. godine naložila Virovitičkoj županiji da i dalje prisiljava trgovište na prihvaćanje privremenog urbara. Taj će urbar za njegove stanovnike vrijediti tako dugo dok zakonskim putem ne dokažu da su nekom povlasticom izuzeti od propisanih feudalnih tereta. Županijske vlasti kraljičin su nalog 6. ožujka objavile virovitičkim građanima. Ujedno su pokušale ustanoviti kako je sabiran novac za slanje deputacije u Beč. Kad je zatim 15. ožujka 1756. godine objavljen stalan slavonski urbar, koji je također naređivao da trgovišta daju svojoj vlasteli tlaku, Virovitičani su se morali pomiriti s izmjenom svog položaja. Tako se u proljeće 1756. završilo prvo razdoblje u njihovoj borbi s virovitičkim feudalcima.
1755. godine
● Pobuna kmetova na imanju Antuna pl. Špišića u Bukovici, proširila se i na područje virovitičkog imanja. Nezadovoljni položajem, samovoljnim nametanjem radne rente i potaknuti zbivanjima na drugim vlastelinstvima, kmetovi virovitičkoga vlastelinstva započeli su bunu.
● 21. svibnja - U Viroviticu je stigla kraljevska komisija za ispitivanje bune.
Nakon primljenih izvještaja o izbijanju seljačkih buna u virovitičkoj županiji, Marija Terezija imenovala je 8. travnja 1755. godine, posebnu komisiju koja je trebala istražiti uzroke bune i kao izaslani kraljevski sud (judicium delegatum) presuditi krivce. Na dvoru su u međuvremenu zaključili da se seljaci u Slavoniji ne smiruju, te je kraljica 21. travnja 1755. godine odredila "da se od rijeke Save sve do Drave, formira vojnička linija zvana kordon" s 400 pješaka i 200 konjanika. U Virovitici i na virovitičko vlastelinstvo razmješteno je 250 pješaka i 50 konjanika. Nakon toga kmetovi više nisu mogli pomišljati na otvorene istupe protiv vlastelina. Kraljevska komisija za ispitivanje bune stigla je 21. svibnja 1755. godine u Viroviticu i započela raditi. Kraljica je za njezina predsjednika imenovala grofa Josipa Keglevića, a za članove generala grofa Serbellonia, savjetnike Ignata Kemfa i požeškog podžupana Luku Novosela. Predsjednik komisije brzo je došao do zaključka da su izvor bune u cijeloj Virovitičkoj županiji kmetovi iz Donje Bukovice i "pet gornjih sela Aleksandra Pejačevića" na virovitičkom vlastelinstvu. Komisija je 14. lipnja 1755. godine, naredila da se pohvataju kolovođe bune u šest virovitičkih sela.
Nakon ispitivanja prve skupine zatvorenih seljaka, Komisija je 8. srpnja 1755. godine, zapovjedila da se pozatvaraju i svi seoski knezovi koji su izabrani za vrijeme bune protiv volje svojih zemaljskih gospodara. Masovno uhićenje seoskih knezova objavljeno je proglasom na hrvatskom jeziku: "da osim Bukovički i gornji pet sela barona Marka Pejačevića, to jest Gradaški, Lozanski, Bušetinski, Vukosavljevački i Turnašički mirokvarni do sada veće ufaćeni seljani" trebaju biti zatvoreni i "oni koji su se u Punte mišali mesta kneževi, i baš imenum takvi, koj baš u Punti, kada su se oni pervi i stari knezovi smetnuli, kroz mirokvarniki povređali, i dan današni ovu dužnost suprot voljih svoima spaiama obveržavaju". "Puntarski" su knezovi, držala je Komisija, krivi "jerbo njihova dužnost jest bila, nje samo Puntarski njima odlučeno knežestvo ne primiti, nego mlogo višje takovi prokleti hamistuk" javiti vlastima i pomoći da se on spriječi. Buntovnički su knezovi, osim na virovitičkom, uhićeni na orahovičkom, našičkom i voćinskom vlastelinstvu. Dovedeni su u Viroviticu i zatvoreni u veliku vlastelinsku žitnicu, oko koje su stražarili vlastelinski panduri i građani. Iz navedenog se može zaključiti da je Kraljevska komisija promjenu seoskih knezova držala važnim izrazom buntovništva. Ispitivanje uzroka bune nije okončano kažnjavanjem njezinih vođa. Kraljevska komisija nastavila je raditi do sredine rujna i na temelju prikupljenih mišljenja feudalaca i seljačkih tužbi, objavila je 11. rujna 1755. godine privremeni slavonski urbar, kojim je i službeno kmetovima nametnuta tlaka, iako su se oni upravo protiv tog oblika feudalne rente najviše bunili.
1756. godine
● Virovitica je od nekadašnjega komorskog trgovišta pretvorena u vlastelinsko trgovište pod vlašću feudalaca.
1757. godine
● 27. lipnja - Oko tri sata poslije podne, zadesio je Viroviticu snažan potres, koji se ponavljao 54 puta s jačim i slabijim pomicanjima tla. Virovitica je bila teško porušena, a oštećeni su i novoizgrađeni franjevački samostan i crkva.
Vrijedno je posebno zabilježiti veliku nesreću koja je iznenada zadesila Viroviticu 27. lipnja 1757. godine, kada je oko tri sata poslije podne, nastao potres koji se ponavljao 54 puta u jačim i slabijim pomicanjima tla. Dva udara su bila osobito jaka i rušilačka: 27. lipnja i 8. srpnja. Po bilješkama voditelja kućne samostanske povijesti, središte potresa bilo je na području Virovitice. Na dva mjesta u Virovitici i na nekoliko mjesta u okolici, nastale su pukotine u zemlji, iz kojih je izlazila hladna voda, a na kraju žuti pijesak. Napose poslije potresa 8. srpnja, kad su se i najdublji bunari u Virovitici do vrha napunili vodom, koja je poput rijeke gotovo jedan dan iz njih tekla. Za taj potres 8. srpnja u 11 sati prije podne, kaže pisac, da se zemlja tako tresla te su ljudi mislili da će svi propasti. Virovitica je bila porušena kao iza bitke. Teško su oštećeni novo sagrađeni franjevački samostan i crkva.
Posljednji udarac se osjetio u 12 sati noću, između 19. na 20. kolovoza (Liber memorabilium virovitičkog samostana str. 9.)
1761. godine
● Potpuno je dovršen franjevački samostan, u obliku zatvorene pačetvorine.
1752. godine
● Nakon šest godina gradnje, dovršena je i otvorena crkva sv. Roka. Unutrašnje uređivanje trajalo je još oko dva desetljeća. I danas joj unutrašnjost krasi bogat i djelomično izvorno sačuvan barokni inventar.
1762. godine
● U Virovitici je rođen Mirko Daniel Bogdanić, astronom i matematičar, autor mnogih rasprava iz matematike, astronomije i meteorologije. Umro je u Budimu 31. siječnja 1802. godine.
1772. godine
● 28. srpnja - Kraljica Marija Terezija izdaje Josipu Pejačeviću, povelju kojom njemu i njegovim sinovima daje grofovsku čast. Od tada se Josip grof Pejačević potpisivao s pridjevkom Virovitički.
1774. godine
● U izvještaju Kraljevskog namjesničkog vijeća, zagrebačkom biskupu Josipu Galjuffu, navodi se da u Virovitici postoji pučka škola.
1777. godine
● Prolazeći Slavonijom i Srijemom, njemački putopisac Fridrich Willim von Taube detaljno je opisao izgled Virovitice, za koju, između ostaloga, kaže da je "gusto naseljeno i živahno trgovište u plodnom i ugodnom kraju".
Pod kraj 18. stoljeća, Slavonijom i Srijemom putovao je njemački putopisac Fridrih Vilim von Taube. Svoja zapažanja i dojmove opisao je u knjizi: "Die beschreibung des Königreiches Slavonien und des Herzogthums Syrmien", koju je 1777. tiskao u Laipzigu. Boravio je u Virovitici i opisao ju je vrlo plastično i zanimljivo. Dao je vjernu sliku ono što je tada u Virovitici gledao. Vrijedno je taj opis u cijelosti prenijeti jer sadrži dragocjeno svjedočanstvo:
Virovitica je gusto naseljena i živahno je trgovište u plodnom ugodnom kraju. Južno od Virovitice postoji velika i vinorodna gora, preko koje vodi zemaljska cesta. Ova je cesta tako zapuštena da se tuda noću ne može putovati bez pogibelji za život. Cesta prolazi preko najvišeg brda, a veoma ma je uska i zaslona, premda su doline s obje strane.
U sredini trgovišta vidi se lijepa konjanička vojarna, te novosagrađeni veliki franjevački samostan, koji ima prekrasnu župnu crkvu dobro uređenu ljekarnu. Franjevci su i župnici, liječnici i ljekarnici za Viroviticu i za okolna sela, jer se na daleko i široko ne može naći nikakve ljekarne i liječnika ili barem ranarnika.
Virovitica je staro mjesto, jer nađeni spomenici govore da je bilo nastanjeno već u rimsko doba. U srednjem je vijeku Virovitica pripadala kraljici udovici Mariji (Taube tu nije dobro obaviješten: i kraljici Mariji i udovici Elizabeti Kumanki, udovici kralja Stjepana V.), koja je tu stanovala, a kasnije grofovima Banfima (Banićima), dok nisu u Virovitici prevladali Turci. Virovitica je godine 1745. postala glavnim gradom cijele županije, koja je po njoj dobila svoje ime.
U Virovitici se nalazi dobro građena županijska kuća, u kojoj stalno boravi i županijski činovnik. Usred trgovišta leži na povišenu brežuljku jedna stara četverokutna i poluopustošena tvrđa. Ova je okružena širokom ali već ispunjenom grabom, pa ima debele zidove i četiri okrugle jako utvrđene kule na sva četiri ugla. Varaju se oni, koji misle, da je taj Burg djelo Rimljana. Tomu protuslovi čitava gradnja. Kule su tako velike da je grof Pejačević u jednoj kuli uredio kapelu, a u drugoj žitnicu za više stotina vagona raznoga žita. Taj Burg daje cijelome trgovištu otmjen izgled, a ugodno djeluje i na sve prolaznike.
Stanovnici Virovitice su svi rimokatoličke vjere. U Virovitici stanuje sadašnji vlastelin Josip grof Pejačević, koji je stekao velika imanja u Slavoniji. On je svoje vlastelinstvo znatno poboljšao svojom mukom i marljivošću. Pejačević je naime mnoge puste zemlje učinio obradivima. Isušio je močvare, osnovao nova sela, stanovnici kojih daju desetinu njemu, a ne svećenstvu. Okolica Virovitice obiluje šumama i močvarama, ali ima i plodnih njiva, a manje pašnjaka. Tu i tamo nalaze se brežuljci koji su obrasli vinovom lozom pa se dobiva dobro vino. Većinu žitelja na virovitičkom imanju čine rimokatolici.
1781. g.
● 10. travnja - Između grada Virovitice i Franjevačkog samostana sklopljen je ugovor o postavljanju i plaćanju franjevca, učitelja na narodnoj školi, koja ima tri razreda.
1787. g.
● Umro grof Josip Pejačević u dubokoj starosti. Virovitičko je vlastelinstvo tada pripalo njegovom najstarijem sinu Antunu (umro 1802). Unuk grofa Josipa, također Antun (umro 1838), toliko se zadužio da je 1829. godine čitavo virovitičko vlastelinstvo stavljeno pod prinudnu upravu radi naplate dugova. Treći Antun Pejačević (umro 1862), prodao je 1841. godine vlastelinstvo njemačkim velikašima Schaumburg-Lippe.
1798. godine
● U iduće dvije godine ruši se stara srednjovjekovna utvrda i priprema teren za izgradnju dvorca.
- 19. stoljeće gore
1800. godine
● Započinje gradnja kasnobarokno-klasicističkoga dvorca "Pejačević" u središtu Virovitice.
1802. godine
● 19. svibnja - U gradu je izbila buna jer je vlastelin nastojao na položaju suca zadržati svoga čovjeka.
1837. godine
● Na virovitičkom vlastelinstvu protiv novog urbarijalnog zakona Ugarskog sabora, izbila pobuna kmetova.
Najviši izraz klasne borbe kmetova Virovitičkoga vlastelinstva u prvoj polovici 19. stoljeća, bili su seljačka buna 1837. i nemiri u doba revolucije 1848-49. godine. Plemićki sudac je 2. ožujka 1837. godine, izvjestioVirovitičku županiju da je u selima Lozan i Gradac, kad je ondje pokušao provesti popis vlastelinskih prihoda, izbila buna. Pobunjenici su odbili prihvatiti nove urbarijalne zakone Ugarskoga sabora. Žalili su se da je njihova zemlja III. klase i da selišta nemaju 40 jutara zemlje. Njihova se zemlja inače krivo popisuje kao da pripada u I. klasu. Zbog toga su im u novim popisima, selišta ispala veća nego što zaista jesu. Žalili su se da im je vlastelinstvo oduzelo velik pašnjak i time nanijelo veliku štetu. Osim toga, nametnut im je ugovor da za korištenje drva iz šuma moraju plaćati, iako je drvarija ranije bila besplatna.
Buni su se odmah zatim pridružili kmetovi iz Vukosavljevice i Turnašice. Oni su pred županijske činovnike poslali svoje knezove da također ne dopuste popisivanje novih feudalnih podavanja. Nekoliko dana kasnije izbila je pobuna u Bušetini. I ovdje su okupljeni kmetovi izjavili da, sve dok se ne udovolji njihovim ranije podnesenim tužbama protiv vlastelina, neće dopustiti provođenje popisa. Nemiri su se u tom selu još više rasplamsali kad su vlasti uhitile glavnog govornika na njihovoj pobunjeničkoj skupštini.
Nakon sukoba sa županijskim službenicima, koji su morali odustati od provođenja popisa, pobunjeni kmetovi nastavili su tražiti svoja prava. Iz svih su pobunjenih sela masovno otišli u Viroviticu i okupili se pred kotarskom zgradom. Vlasti su, čini se, to i očekivale. Protiv seljaka je pripremljena vojska, koja ih je napala. U metežu koji je nastao teško je ranjen u glavu jedan od vođa pobunjenika. Vojska je uhitila mnogo kmetova, ali buna time nije bila ugušena.
Plemićki sudac Spiesz tvrdio je da je izbijanje bune u selima virovitičkoga vlastelinstva povezano s bunom koja je prije suzbijena na vlastelinstvu Voćinu. Vlasti su ondje uhitile seljaka iz Dugog Sela i seljaka iz Terezovca. Tvrdilo se da su ti seljaci nastojali pobuniti sela Terezovac, Budrovac, Gradinu, Dugo Selo, Turanovac, Detkovac i još neka. Njihovim uhićenjem, tvrdio je sudac, ta sela nisu posve smirena. Iz njih se utjecalo na virovitičke kmetove. Neka veza između voćinske i virovitičke bune nedvojbeno je postojala. Ali virovitički su kmetovi navodili dovoljno razloga zbog kojih su se samostalno bunili.
Vlasti Virovitičke županije poduzele su protiv pobunjenika brze i energične mjere. Odlučeno je da se u pobunjena sela dovede vojska i kolovođe bune pozatvaraju. Kad su pobunjenici iz Gradaca, Lozana, Turnašice, Vukosavljevice i Bušetine ponovno odbili da dopuste provođenje popisa, županija je u njihova sela dovela krajišku vojsku iz Đurđevačke regimente. Krajišnici su oružjem prisilili kmetove da prihvate popis. Grof Ladislav Pejačević izvijestio je 18. travnja 1837. godine županiju, da je vojska povučena iz svih sela osim Gradaca. Svi kolovođe bune bili su uhićeni. Protiv njih je proveden zatim sudski proces. Nažalost, spisi procesa poslani su u srpnju 1839. godine u Beč. Sve do 1844. godine, županija se dopisivala s višim vlastima o naplati troškova za upotrebu vojne sile protiv pobunjenika.
1841. godine
● Osnovano je Dobrotvorno bolničko društvo, kome je bila svrha: skrb za napuštene i društveno ugrožene. Društvo je imalo vlastitu kuću, neke vrste ubožnicu i nemoćište.
Godine 1841. osnovano je u Virovitici "Dobrotvorno bolničko društvo", kome je bila svrha skrb za napuštene i društveno ugrožene. Svojim dobrovoljnim doprinosima društvo je imalo vlastitu kuću, neke vrsti ubožnicu i nemoćište. U toj zgradi postojale su dvije veće prostorije s krevetima. Četiri kreveta su bila rezervirana za teže bolesnike izvan virovitičke općine i za skitnice. Jedna prostorija je bila i mrtvačnica. Uz doprinose članova društva, i općina je godišnje doprinosila 150 forinti pomoći. "Dobrovoljrno bolničko društvo" u Virovitici je 27. rujna 1900. godine, objavilo da namjerava troškom od 70 tisuća kruna podići u Virovitici opću javnu bolnicu, koju bi onda preuzela virovitička županija, na trošak uzadruženih zdravstvenih općina. Društvo je svoju namjeru i ostvarilo. Bolnička zgrada je dovršena početkom rujna 1902. godine, a 1. listopada iste godine i otvorena kao županijska bolnica. Ravnateljem joj je postao zagrebački liječnik doktor Ivan Matković.
● Kneževska obitelj iz Njemačke Schaumburg-Lippe kupuje od grofova Pejačević, virovitički posjed i dvorac.
1846. godine
● U Virovitici na imanju Schaumburg-Lippe radi šećerana s parnim strojem.
1854. godine
● 13. prosinca - U Virovitici je rođen Tomo Maretić, slavist. Umro je u Zagrebu 15. siječnja 1938. godine.
1857. godine
● U Virovitici se spominje Poštanski ured.
Za vrijeme prvog moderno obavljenog popisa stanovništva 31. listopada 1857. godine, u Virovitici se spominje Poštanski ured, koji je sigurno nekoliko godina prije toga osnovan. Ova važna ustanova dostavljala je pošiljke pisama uz Viroviticu još i za sela Bušetinu, Gradac, Lozan, Turanovac, Turnašicu, Vukosavljevicu i Špišić Bukovicu. Susjedne pošte su bile Pitomača i Slatina.
1858. godine
● Nakon požara prestaje raditi šećerana na imanju SchaumburgLippe.
1860. godine
U gradu je osnovano privatno pjevačko društvo "Veroczer Ge sangverein", iako se među građanima zvalo "Pievni vienac". Članovi društva u idućim će desetljećima biti nositelji kulturnodruštvenoga rada u gradu.
1861. godine
● 2. svibnja - Zastupstvo mjesta Virovitice šalje predstavku saboru da ishodi kod kralja Franje Josipa I. povelju, kojom bi se trgovište Virovitica uzdiglo na čast slobodnoga kraljevskog grada. Pozivajući se na dugu i slavnu prošlost, navodi se da mjesto ima 611 kuća, više od 5000 stanovnika, do 400 obrtnika s osam poveljnih cehova, te niz javnih ustanova. Kralj je predstavku odbio.
Virovitica se 1861. godine bezuspješno natječe za titulu grada, ali iz tog zahtjeva doznajemo neke vrijedne podatke o tadašnjoj razini gospodarskog i društvenoga života grada: "U Virovitici se nalazi 10 većih i 6 manjih trgovina, zatim tvornica svile, paromlin, do 400 raznih obrtnika, osam poveljnih cehova, znameniti samostan Sv. Franje, grad (dvorac) njegove jasnosti kneza Lippea, glavna učionica za mušku i napose žensku djecu, dvije biblioteke, jedan blagotvorni zavod, streljačko društvo i četiri svratišta". Prema prvom sistematskom popisu stanovništva, provedenom u Hrvatskoj 1857. godine, Virovitica broji 4470, a 1910. godine 6605 žitelja.
1862. godine
● 8. svibnja - Kamen temeljac za novu općinsku zgradu položio je J. J. Štrosmajer.
1864. godine
● U gradu je počeo raditi prvi parni mlin.
1864. godine
● 8. veljače - U blagovaonici franjevačkog samostana, otvorena je prva izložba domaćih vina.
1866. godine
● 15. rujna - Grad je dobio telegrafski ured.
1871. godine
● 20. travnja - U ulici Ljubljani, nastao je požar koji se proširio u južni i istočni dio grada. U požaru je izgorjelo 856 kuća u sedam ulica, a 450 obitelji ostalo je bez krova nad glavom. O požaru je obaviještena Kraljevska zemaljska vlada u Zagrebu i zatražena pomoć od 7000 forinti.
Daljnji napredak Virovitice zaustavio je veliki požar 1871. godine, u kojemu je izgorjelo 856 kuća u 7 virovitičkih ulica, 450 obitelji ostalo je bez krova nad glavom.
Požar su skrivila djeca koja su se igrala u sjeniku negdje u ulici Ljubljani. Vrijeme je bilo vjetrovito, a stanovnici su se nalazili u vinogradima i na poljima. Vatra se vrlo brzo širila, jer su tada još zgrade, štaglji i koci bili pokriveni ili slamom ili šindrom. Iz Ljubljane vatra je zahvatila današnju Gajevu, zatim Suvaru ili današnju Stjepana Radića i širila se prema dvorcu, kojeg je zahvatila i krovište je izgor!jelo. Izgorjela je stara škola i cijela ulica u kojoj se nalazila. Crkva i sa-mostan te zapadni i sjeverni dio grada bili su očuvani. U toj katastrofi Virovitici je mnogo pomogla solidarnost grada Zagreba, kraljevska zemaljska vlada i sam car Franjo Josip koji je odredio da sve županije i gradske uprave na svom području organiziraju sakupljanje pomoći u novcu i naravi.
Tada je Osijek definitivno preuzeo sve funkcije kao županijsko središte. To je i formalno priznato 1874. godine, kad je sjedište virovitičke županije iz Virovitice preneseno u Osijek. Tim činom Virovitica je prestala živjeti kao administrativno središte najbogatije slavonske županije, postavši tek regionalno trgovište svoje bliže okolice. Još dugo zatim bio joj je uskraćivan i status grada.
● 7. svibnja - U Zagrebu u Hrvatskom narodnom kazalištu za pogorjele Virovitičane izvedena je priredba, na kojoj je pročitana pjesma Augusta Šenoe "Za Virovitičane 1871".
1872. godine
● U gradu je osnovan prvi novčani zavod - Virovitička štedionica d.d., s početnom glavnicom od 60 000 forinti.
1874. godine
● 18. listopada - Održana je izvanredna skupština, a 25. listopada glavna skupština na kojoj je osnovano društvo "Kasino". Društvo djeluje kao čitaonica, uz nastojanje da obuhvati sav kulturni život grada.
Do prave renesanse kulturnoga života Virovitice dolazi tek nakon "velebnog požara", koji je zahvatio grad 1871. godine. U općoj obnovi, tada se osniva nekoliko kulturno prosvjetnih društava, koja su dala pečat društvenom životu grada i kraja u idućim desetljećima. Među glavne pokretače i žarišta kulturnog života grada i kraja, treba ubrojiti narodnu čitaonicu (kasino). Glavni inicijatori ponovnog osnivanja kasina bili su mjesni obrtnici i trgovci, te osobito prosvjetari i činovnici. Sastanak inicijativnog odbora za osnivanje kasina održan je 18. lipnja 1874. godine. "Glavna ustrojna skupština Kasina" održana je 25. listopada 1874. godine, a Odjel za unutarnje poslove Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu, potvrdio je pravila virovitičkog Kasina 29. kolovoza 1875. godine. Narodna čitaonica kontinuirano je djelovala sve do prvog svjetskog rata te odigrala izuzetno važnu ulogu na pozornici virovitičkih kulturnih zbivanja. Inicijativom virovitičkih građana, ali ponajviše iz kasina, niknula su i sva ostala tadašnja gradska društva. Spomenimo Dobrovoljno vatrogasno društvo, osnovano 1875. (prema nekim izvorima 1871. ili 1872. ili čak 1877), zatim dva najaktivnija kulturno prosvjetna društva koja djeluju u Virovitici više od jednog stoljeća - HPD "Rodoljub", osnovano 1881), te Društvo za promicanje glazbe (Gradska glazba), osnovano 1883. godine. Uz njih osnovano je1898. godine i HPITD "Sloga" itd. Djelovanje te knjižnice i čitaonice prestaje oko 1926. godine.
1875. godine
● 14. siječnja - Za virovitičko područje osnovano je Učiteljsko društvo.
● U Virovitici je osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo.
Osnivačka skupština Dobrovoljnog vatrogasnog društva i sastavljanje Pravila, bilo je 23. rujna 1877. godine, a Pravila i Poslovnik društva potvrdila je Kraljevska zemaljska vlada u Zagrebu 7. prosinca 1877. godine. Godina 1877. može se smatrati početkom službenog djelovanja Vatrogasnog društva u Virovitici. Potvrđuje to i podatak iz računskih samostanskih knjiga u Virovitici, jer se u svibnju 1878. po prvi put navodi da je samostan doprinosio za Vatrogasno društvo u Virovitici 3 forinta. Franjevci su bili članovi utemeljitelji te korisne ustanove u gradu Virovitici.
1876. godine
● 30. siječnja - U Lukaču kod Virovitice, rođen je Bosendorfer Josip, povjesničar.
1878. godine
● 1. siječnja - Franjevačka ljekarna prelazi u ruke svjetovnog ljekarnika Ivana Besza.
1880. godine
● 5. listopada - Održana je konstituirajuća skupština HPD "Rodoljub". Prvi predsjednik društva bio je dr. Josip Matić. Društvo djeluje i danas.
Pravi narodni duh progovorio je osnivanjem Hrvatskog pjevačkog društva "Rodoljub" 1880. godine. Inicijativa je potekla iz narodne čitaonice, a Virovitičani su je rado prigrlili. Osnivačka skupština HPD "Rodoljub" održana je 5. listopada 1880. godine, a među najzaslužnijima za osnivanje bili su prvi dirigent, učitelj Đuro Žakić (zborovođa od 1880. do 1890. godine), te prvi predsjednik dr. Josip Matić i drugi članovi prvog upravnog odbora. Prvi put muški pjevački zbor HPD "Rodoljub" nastupio je 31. prosinca 1880. godine pred prepunom dvoranom kasina. Uz manje organizacijske krize, HPD "Rodoljub" ostvarilo je do kraja prvog svjetskog rata vrlo uspješan niz aktivnosti, a osobito kad je dirigentom bio agilni i talentirani Ivan (Jan) Vlašimsky (od 1890. do 1919. godine). U sklopu društva, s manjim prekidima, pored muškog i ženskog pjevačkog zbora, djelovali su i tamburaški orkestar, dramska i neke druge sekcije. HPD "Rodoljub" postalo je pravo rasadište vrsnih pjevača, glazbenika, kulturnih djelatnika, poklonika glazbe i umjetnosti uopće. Iz čitaonice i HPD "Rodoljub" niknulo je uskoro i Društvo za promicanje glazbe, pa i virovitička Glazbena škola. Oba društva osnovana su već 1883. i pripadaju među najstarije u sjevernoj Hrvatskoj. Za osnivanje Društva za promicanje glazbe (Gradske glazbe) osobito se 1883. zauzeo tadašnji predsjednik "Rodoljuba" dr. Josip Matić.
Društvo 3. rujna 1911. doživjelo svoje pjevačko slavlje, jer se tog dana na proslavi 30. godišnjice postojanja "Rodoljuba" našlo 26 hrvatskih pjevačkih društava s 500 pjevača i 100 pjevačica.
U samostanu Franjevaca sačavana je zastava "Rodoljuba" iz 1914. godine. Na zastavi je na crvenoj podlozi slika Svete Cecilije, zaštitnice pjevača i svirača, uokvirena lijepo izvezenim baroknim zlatnim okvirom. Iznad slike je zlatom izvezeno "Pojmo rodu", a ispod slike: "za slobodu" i godina 1914. S druge strane zastave, na svijetlo plavoj podlozi je vrlo lijepo i plastično zlatom izvezen virovitički grb - lav s uzdignutim mačem i kitnjastim stiliziranim repom - u isto tako izvezenu baroknom okviru, a iznad grba u polukrugu stoji zlatom izvezen natpis: "Hrv. pjevačko društvo", a ispod grba "Rodoljub u Virovitici", također u polukrugu.
1881. godine
● 30. listopada - Osnovano je društvo "Čitaonica", da unapređuje društveni život u Virovitici.
1883. godine
● Na inicijativu tadašnjega predsjednika HPD "Rodoljub", dr. Josipa Matića, osnovano je "Društvo za promicanje glazbe". U sklopu društva djelovala je Glazbena škola.
1884. godine
● 25. veljače - Za sudjelovanje u borbi protiv dvojezičnih grbova s hrvatskim i mađarskim napisima, optuženo je 26 Virovitičana. Na sudu ih brane dr. David Starčević i Mijo Tkalčić, zastupnici Stranke prava.
● 17. svibnja - Ugarsko-hrvatski sabor donosi zakonsku odredbu o dozvoli gradnje željezničke pruge Barč-Virovitica-Pakrac.
● U Virovitici se spominje tiskara, a njezin je vlasnik Theo Ruppert.
1886. godine
● 1. rujna - Za kapelnika i učitelja glazbe, u Viroviticu dolazi Vlašimsky Jan (Ivan). Zborovođa je HPD "Rodoljub" od 1890. do 1919. godine.
1893. godine
● U Virovitičkom "Kasinu" njemački i mađarski časopisi zamijenjeni su domaćima.
1894. godine
● Višu pučku školu realnoga smjera otvorio je Isidor Kršnjavi. U početku je imala samo peti i šesti razred, sedmi je otvoren 1900, a osmi 1901. godine.
1899. godine
● 5. lipnja - U gradu je osnovano hrvatsko tamburaško društvo "Sloga".
● 16. rujna - Izlazi prvi broj "Virovitičana" s podnaslovom "Glasilo za promicanje narodnih interesa". Odgovorni urednik bio je Ivan Dobravec Plevnik, a tiskao ga je u svojoj tiskari. Novine su izlazile kao tjednik s manjim prekidima sve do 1940. godine.
- 20. stoljeće gore
1902. godine
● Otvorena je Opća javna bolnica. Imala je 57 kreveta, a u njoj je radio jedan liječnik, pet časnih sestara, zavodski sluga i dnevničar.
1904. godine
● Zidarski radnici i nadničari uspjeli su nakon jednog štrajka izboriti 12-satni radni dan.
1908. godine
● 21. svibnja - Općinsko zastupstvo donosi odluku da se Virovitica ima osvijetliti električnom rasvjetom.
Pavao Rorbacher, industrijalac u Virovitici, ponudio je virovitičkoj općini, da će na svoj trošak podići električnu centralu, koja će Virovitičanima pružiti javnu i privatnu rasvjetu uz vrlo jeftinu cijenu. I mada je Rorbacher u svojoj ponudi označio, da će njegova centrala za 15 godina prijeći u vlasništvo općine Virovitica bez ikakve odštete dotadašnjem vlasniku, općinsko zastupstvo je odbilo ponudu. Međutim, pogreška se ubrzo uvidjela i novo zastupstvo je 21. srpnja 1908. godine zaključilo, da se Virovitica ima rasvijetliti električnim svjetlom.
● 14. studenoga - U Virovitici je rođen Franjo Fuis, Fra Ma Fu, novinar. Poginuo krajem 1943. godine.
1910. godine
● Virovitičko imanje od Schaumburg-Lippea kupio je Ivan grof Drašković.
1912. godine
● 22. svibnja - Virovitička pošta dobila je telefonsku centralu, najprije ukopčanu u promet s Bečom, a potom 1. lipnja 1912. godine i s Trstom.
1915. godine
● Josip Cimerman otvorio je stalni kinematograf.
1918. godine
● Nakon završetka prvog svjetskog rata, otvorena su četiri razreda virovitičke realne gimnazije, iako je nova školska zgrada dovršena i svečano predana u upotrebu 24. svibnja 1914. godine.
1921. godine
● Virovitica je proglašena gradom. gore