Naše nebo

Moram se ovom prilikom zahvaliti mome dragom prijatelju, sa Zagrebačke Zvjezdarnice, čiji sam bio (i ostao) suradnik, Gustavu Krenu, što mi je ljubazno dozvolio da prenesem njegove tekstove na svoje Web stranice. Gustav već dugi niz godina uređuje rubriku "Naše nebo" u časopisu Zagrebačke Zvjezdarnice "Čovjek i svemir", a iz koje već niz generacija učenika i astronoma amatera, crpi podatke potrebne za promatranja u određenim godišnjim dobima. Njegovi su tekstovi pisani lako razumljivim jezikom i puni su korisnih savjeta i aktualnih novosti. Pa da ne duljim, evo ih ovdje dolje, čitajte ih i koristite, na obostrano zadovoljstvo.

Naša zvijezda i njen planetski sustav smješteni su u jednoj od neizbrojivog mnoštva galaktika, u danas vidljivom dijelu svemira. Svaka galaktika popularno se naziva zvjezdanim gradom, a naš zvjezdani grad ili Galaktiku nazivamo Kumovskom Slamom ili Mliječnom Stazom. Ona pripada grupi takozvanih spiralnih galaktika, koje su spljoštene i s boka gledane nalik dvostrukom šeširu, meksikanskom sombreru, u slučaju kada bismo ih položili jedan naspram drugoga. Golim okom vidljivo je na nebeskom svodu samo nekoliko tisuća zvijezda od nekoliko stotina milijardi zvijezda koje čine Galaktiku, a koje su se stopile u sjajni trag što se proteže cijelim nebom. Kada Sunce, jedna od toga golemog mnoštva zvijezda, nama najbliža, najtoplija i najvažnija, zađe za obzor, možemo vidjeti taj sjajni trag preko nebeskog svoda.

 

Izgled neba sredinom travnja oko 22 sata (21 sat po SEV-u)

Sjeverna strana vidljive nebeske polusfere otkriva izgled neba omeđen od istoka preko sjevera do točke zapada uzduž obzora i od istoka preko zenita do zapada. Južnu polovicu nebeske polusfere omeđuje obzor od istoka preko juga do zapada i već spomenuti vertikal od istoka preko zenita do točke zapada. Sjajni trag Mliječne Staze uzdiže se iz sjevernog dijela obzora, prelazi sjeverozapadnim dijelom i spušta prema obzoru u pravcu jugozapada. Jednakim redom smjestila su se sljedeća zviježđa: Labud i Lira uz sjeveroistočni obzor, malo povrh je Cefej, pa Kasiopeja, a potom slijede Perzej, Kočijaš, Bik, Blizanci, Orion i Mali Pas, te Veliki Pas sa sjajnim Siriusom i uz sam obzor neka od zviježđa koja predstavljaju "Brod Argo". Lik Velikog zimskog šesterokuta sada je nisko nad zapadnim obzorom. Visoko nad istočnim obzorom nalazi se Arktur u Volaru (Bootes), dok u pravcu juga, u kulminaciji, nalazimo Regula u zviježđu Lava. Nad jugoistočnim obzorom blista plavkasta Spika, zvijezda koja u našem narodu nosi ime Klas (pšenice). Zvijezde koje tvore najdulje nebesko zviježđe, Morsku Zmiju ili Hidru, vijugavo su se nanizale uz južni obzor. Glavna zvijezda Alfard sada je zapadno od meridijana.


Izgled neba sredinom travnja oko 22 sata (21 sat po SEV-u)

Vrlo blizu zenitu nalazi se znani nam lik Velikih Kola, koji pripada zviježđu Velikog Medvjeda. Sedam zvijezda koje tvore ovaj lik uglavnom su prividnog sjaja oko 2m, što znači oko druge prividne zvjezdane veličine ili magnitude. Samo zvijezda koja povezuje "kola" s njegovim "rudom", slabijeg je prividnog sjaja od oko 3m. To je delta ili Megrez. Dvije zvijezde koje koristimo za pronalaženje Sjevernjače, sjajne zvijezde koja se na nebeskom svodu nalazi prividno blizu sjevernog nebeskog pola, zovu se alpha - Dubhe i beta - Merak. Povežemo li ih zamišljenim pravcem koji produžimo preko Dubhe za pet prividnih udaljenosti Dubhe-Merak, eto nam Sjevernjače. Četvrta zvijezda u "kolima" je gamma - Phekda. Od Megreza prema vrhu ruda zvijezde nose nazive: epsilon - Alioth, zeta - Mizar i eta - Benetnash.


Izgled neba sredinom travnja oko 22 sata (21 sat po SEV-u)

 

Izgled neba sredinom svibnja oko 22 sata (21 sat po SEV-u)

Mjesec dana kasnije izgled neba već je primjetno izmijenjen. Lik Velikih Kola dosegao je gornju kulminaciju, dok sjajne zvijezde u Volaru i Lavu, Arktur i Regul, kao da svojim sjajevima pokušavaju održati ravnotežu istočnog i zapadnog dijela vidljive južne nebeske polusfere. I dok se Spika u Djevici primiče meridijanu, nad jugoistočnim obzorom "izranja" crveni div Antares. Od Velikog zimskog šesterokuta još vidimo tri istočna vrha ili Kapelu, Poluksa (i Kastora) i Prociona. Na sjeveroistoku jasno se prepoznaju Labud i Lira s Denebom i blistavom Vegom.

 

 

 

Izgled neba sredinom lipnja oko 22 sata (21 sat no SEV-u)

Sredinom mjeseca u kojem počinje ljeto, s neba su "nestala" neka dobro znana zviježđa. No, zato su tu sada ona koja donedavno nismo mogli vidjeti. Od pravca sjeveroistoka to su: Gušterica, Dupin, Orao, Glava i Tijelo Zmije, Zmijonosac, Strijelac, Škorpion i Vaga. Sjajna zvijezda Arktur je u meridijanu i kulminira, dok se Regul spušta prema zapadnom obzoru, jer će uskoro Sunce ući u zviježđe Lava, u kojem on dominira kao glavna alpha i najsjajnija zvijezda. Sjajni trag Mliječne Staze kao da se "prebacio" sa zapadnog nad istočni dio obzora. Sada se proteže od obzora u pravcu sjever-sjeverozapad, preko istočnog obzora do obzora u pravcu jugoistoka. Jednakim redom nižu se zviježđa: Perzej uz sam sjeverni obzor, Kasiopeja, Cefej, Labud, Lira, Orao, Zmija, Zmijonosac, Strijelac i Škorpion.

 

Zanimljivosti našeg proljetnog neba 

Još od prvih zimskih dana, na večernjem nebu blistaju zvijezde koje tvore lik mitološkog junaka ili lovca Oriona. Okružen Velikim i Malim Psom, Orion i ova dva manja zviježđa dominantno vladaju južnim dijelom obzora. Uz Siriusa u Velikom Psu i Prociona u Malom Psu, tu je i crvenkasti Betelgeuse (Betelgez). Crveni superdiv Betelgeuse ili alfa Oriona jedna je od najvećih poznatih zvijezda, čija je udaljenost, ali i njen stvarni ili apsolutni sjaj dovoljno velik da je jasno vidimo na našem nebu. Promjerom je oko četiri stotine puta veća zvijezda od Sunca. Ona je znana i kao divovska zvijezda koja mijenja sjaj uslijed pulsiranja, odnosno mijenjanja volumena. Povećanjem volumena, povećava joj se i površina, pa intenzitet elektromagnetskog zračenja i u vidljivom dijelu spektra postaje veći, te nam zvijezda izgleda sjajnija nego dok su joj volumen, pa stoga i površina, manji. Pripada skupini takozvanih dugoperiodičkih promjenljivih zvijezda, jer sjaj mijenja u rasponu od oko 2110 dana. Udaljenost Betelgeusea određena je na oko 1400 svjetlosnih godina. Prividni sjaj kreće mu se oko 0,5m dok je apsolutni sjaj 7,2m i spektralnog razreda ili tipa M2. Dok je Betelgeuse crveni superdiv, druga zvijezda u Orionu, beta Oriona, Rigel, bijeli je superdiv. Rigel je vrlo sjajna zvijezda, čiji stvarni (apsolutni) sjaj nadmašuje apsolutni sjaj Sunca čak oko šezdeset tisuća (60.000) puta. Blista s udaljenosti otprilike kao i Betelgeuse, spektralnog je tipa B8, prividni sjaj 0,12m, dok je apsolutni sjaj 8,1m.

Od Oriona, pa na oko pola puta do zenita, tj. najviše točke nad našim glavama, nalazi se slobodnom ili golom oku upadljiva zvjezdana hrpica. To je M45 ili Vlašići (Plejade). Golim okom vidi se šest do sedam zvijezda ovoga otvorenog skupa (jata), u malom dvogledu nekoliko desetaka, a zapravo ih ima znatno više. Nalazi se na oko 400 svjetlosnih godina, u najbližem susjedstvu našem Suncu. Jugoistočno od zenita i golim okom se nazire sitna svjetla mrlja. To je sjajno središte, jezgra, nama najbliže spiralne galaktike M31, koju vidimo u zviježđu Andromede. Svjetlost koja stiže do naših očiju, putovala je sa zvijezda ove galaktike oko 2,8 milijuna godina. U međugalaktičkom prostoru, gdje se udaljenosti mjere desecima i stotinama milijuna svjetlosnih godina, M31 predstavlja "najbliže susjedstvo" našoj galaktici, Mliječnoj Stazi.

Zahvaljujući pogledu u zvjezdani svod i prozirnoj Zemljinoj atmosferi, ovdje dolje na Zemlji čovjek nikada nije bio zarobljenik vlastitog doma u Svemiru. Mogao se umno razvijati kroz spoznaje i poglede na svijet i život. Mogao je maštati i željeti dohvatiti nedosežan nebeski beskraj. Zvijezde, koje na svojim golemim udaljenostima hite prostorom, za ljudskog vijeka ostaju kao učvršćene na svojim nebeskim mjestima, kao da stoje. Zato su ih i nazvali stajačicama, a planete, čije je kretanje vidljivo, zvijezdama lutalicama. Premda su prošla ne samo stoljeća nego i tisućljeća od vremena starih Helena i Rimljana, koji su dobrom dijelu zviježđa dali imena, baš zato što su zvijezde "stajačice", još uvijek možemo vidjeti sve slavne mitološke junake, što su ih oni u preslikali na nebesa i prepoznali u rasporedu zvijezda, podijelivši tako nebeski svod na zviježđa.

 

Izgled neba sredinom lipnja oko 21 sat (22 sata po SEV-u)

Još traje smiraj dana i nebo je tek tamnoplavo kad se pojavljuju prve, prividno najsjajnije zvijezde. Najprije se naziru one najsjajnije, a nakon potpunog smračivanja i sjajni trag Galaktike. Nazivamo je još i Kumova Slama ili Mliječna Staza. U ovo doba godine i doba noći, proteže se poput svilenkastog vela iz pravca sjevera, prolazeći nad istočnim obzorom (horizontom), na oko pola visine od obzora do zenita, pa do pravca juga, gdje se gubi iza linije obzora. Jugozapadno od zenita blista Arktur u zviježđu Volara, a istočno od zenita Vega u Liri. Sjeveroistočno je Deneb u Labudu, a jugoistočno Altair u Orlu. Ove tri sjajne zvijezde tvore tzv. "ljetni trokut" po kojem je lakše snalaženje na nebeskom svodu tijekom ljetnih mjeseci. Na jugu crvenkasta zvijezda je Antares u Škorpionu.

 

Izgled neba sredinom srpnja oko 21 sat (22 sata po SEV-u) 

Mliječna Staza je međunarodni naziv za našu Galaktiku, naš stotinama milijardi zvijezda krcati vrtložno oblikovani zvjezdani grad. Uz ljetno nebo nama najbliže i najsjajnije zvijezde koje vidimo pojedinačno slobodnih ili golim okom, a ima ih više tisuća, ostale silne milijarde sunaca sličnih našem, stopljene su u zajednički bljesak, koji svake noći krasi nebeski svod. U galaktičkom tragu nanizala su se dobro nam znana zviježđa. Uz sjeverni obzor nalazi se Perzej, a malo povrh Kasiopeja, dok Cefeja nalazimo visoko nad obzorom. Najbliže zenitu, najvišoj točki nad nama, nalaze se Labud i Lira sa sjajnim zvijezdama Denebom i Vegom. U pravcu juga i jugozapada nalaze se zviježđa: Ždrijebe, Lisica, Dupin, Strjelica, Orao, Tijelo Zmije, dio Zmijonosca, te Strijelac i Škorpion koji je nisko nad obzorom.


Izgled neba sredinom srpnja oko 21 sat (22 sata po SEV-u)

 

Izgled neba sredinom kolovoza oko 21 sat (22 sata po SEV-u)

Na čistom noćnom nebu lako primjetljivi trag Mliječne Staze položen je visoko nad obzorom. Uzdiže se iz pravca sjeveroistoka, prolazi istočno od zenita i spušta prema obzoru u pravcu jug-jugozapad. Tri sjajne zvijezde, vrhovi "ljetnog trokuta", sada su visoko na nebeskom svodu. Nadomak zenitu su Vega i Deneb, dok je Altair južno od zenita. Arktur je već nisko nad zapadnim obzorom. Lik Velikih Kola sada je nad sjeverozapadnim obzorom, a Antares vrlo nisko na jugozapadu.

 

Zanimljivosti ljetnog neba 

Od sjajnijih objekata vidljivih i malim lovačkim dalekozorom, preporučujemo potražiti dva kuglasta zvjezdana skupa u Herkulu. To su M13 i M92. Oba se lijepo vide kao kuglolike svijetle mrlje. Prvi među njima, prividno je veći i sjajniji. Astronomima amaterima, simbol je i školski primjer izgleda kuglastog skupa. Svjetlost od M13 do nas putuje oko 25.000 godina, a od M92 čak 28.000 godina. Oba pripadaju takozvanom Galaktičkom Halou (halo = grčki; gumno, okruglo, omotač, prsten oko nečega). To znači da fizički pripada našem zvjezdanom sustavu, Mliječnoj Stazi. Kako bismo stekli potpuni dojam o dimenzijama ovih zvjezdanih nakupina, koje sadrže nekoliko stotina tisuća gusto smještenih zvijezda, treba znati da svjetlost od jednog do drugog kraja M13 putuje čak 170, a u drugom slučaju oko 100 godina. Brzina svjetlosti iznosi oko 300.000 kilometara u sekundi, a udaljenost od Zemlje do Mjeseca svjetlost prevaljuje za malo više od jedne jedine sekunde. Gibajući se prostorom jednakom brzinom, svjetlosnoj zraci treba oko osam i pol minuta od Sunca do Zemlje. Poznajemo li te omjere, lakše ćemo shvatiti veličinu navedenih kuglastih skupova.


Izgled neba sredinom srpnja oko 21 sat (22 sata po SEV-u)

Još jedan kuglasti zvjezdani skup vidljiv je u Lovačkim Psima, blizu granice sa zviježđem Volara. Glavna i najsjajnija zvijezda u Volaru je Arktur, pa je kod traženja poželjno prvo pronaći Arktur. M3 je također vidljiv malim dalekozorom, a njegov prividni sjaj je reda veličine između sjaja dva prethodno opisana skupa (oko 4,5 magnitude). Znameniti zvjezdani sustav Mizara i Alkora, moguće je vidjeti i slobodnim (golim) okom, a vrlo lijepo izgleda već malim dalekozorom. Mizar je jedna od sedam sjajnih zvijezda u liku Velikih Kola koja se nalaze u zviježđu Velikog Medvjeda. Koristite li mali astronomski teleskop ili dvogled, "provjerite" dvije zvijezde u rudu Velikih Kola. Zeta ili Mizar, "srednja" u rudu Velikih Kola, ima uz sebe zvijezdu oko četvrte (4m) zvjezdane veličine. To je Alcor (Alkor). U stručnoj i popularnoj astronomskoj literaturi, prividna veličina Alcora navodi se različito; od 4,5m do 5,5m. Alcor od davnina služi za provjeru dobrog vida. Tko je jasno vidi, ima vrlo oštar i dobar vid. Eto prilike za provjeru vlastitog vida! Koristite li se malim dalekozorom, uz Mizara i Alcora, u vidnom polju svog optičkog pomagala, vidjet ćete još nekoliko zvijezda. Malo jačim amaterskim teleskopom moguće je vidjeti planetsku maglicu M27 u Lisici, poznatiju pod nazivom Dumbbell. Jednakim teleskopom, promjera objektiva oko 100 do 120 mm, moguće je vidjeti slabašni srebrnasti prsten koji se krije između zvijezda beta i gama u Liri. To je još jedna planetska, tzv. prstenasta maglica M57. Naziv nema nikakve veze s planetima, osim što po izgledu ovi objekti podsjećaju na planete.

Zviježda Herkula (Hercules) i Zmijonosca (Ophiuchus) obiluju kuglastim skupovima zvijezda. M13 i M92 u Herkulu vidljivi su i golim okom, a vrlo lijepo i dojmljivo već malim durbinom. U ovo doba godine u povoljnom položaju za promatranje, nalazi se i zviježđe Zmijonosca s nekoliko sjajnih kuglastih skupova. To su: M9, M10, M12, M14 i drugi. Najsjajniji kuglasti skup u Zmijonoscu jest M10. Ovaj, 16.000 svjetlosnih godina udaljeni skup, prividnog sjaja oko 7m, na nebu vidimo pod kutom od oko 8' (kutnih minuta), dok mu je stvarni promjer oko 80 svjetlosnih godina. Kuglasti skup M9 je prividnog promjera oko 3' i prividne magnitude ili prividnog sjaja 8,5m. M12 je samo koji stupanj sjeverozapadno od M10.

Tek nešto više od 3° južno od nebeskog ekvatora, smjestio se M14, kuglasti skup udaljen od nas 23.000 svjetlosnih godina, prividnog promjera oko 3' i oko osme prividne magnitude. Skupovi M19 i M62 nalaze se u južnom dijelu zviježđa Zmijonosca. Ne koristeći nebeske koordinate, tražimo ih istočno (lijevo) od Antaresa. Prvi je prividnog promjera oko 5' i pravoga promjera oko 30 svjetlosnih godina, udaljen oko 20.000 svjetlosnih godina, a na nebu ga vidimo, zbog zajedničkog sjaja svih zvijezda u njemu, kao zvijezdu 7m. Drugi je jednake magnitude, prividnog promjera 6'. Poznato je da ima dvadesetak promjenljivih zvijezda. A tu je i kuglasti skup M107, oko 9m. Od nas ga dijeli oko 10.000 svjetlosnih godina, dok mu je pravi promjer oko 50 svjetlosnih godina. Nalazimo ga dva do tri kutna stupnja jugozapadno od zvijezde zete Zmijonosca.

Spomenimo samo da je malo zviježđe Berenikine Kosa krcato galaktikama, udaljenim zvjezdanim gradovima, od kojih su neki, za odličnih atmosferskih uvjeta, vidljivi i srednjim amaterskim dalekozorom promjera objektiva 80 do 100 mm. Tu je i mnoštvo dvostrukih zvijezda, od kojih svaka komponenta blista drugom bojom. Kad smo daleko od kuće, u prirodi, za snalaženje na nebu (ali i na Zemlji) i traganje za nebeskim tijelima, izuzetno korisno poslužit će vrteća nebeska karta, uz čiju pomoć je vrlo lako snalaženje na nebeskom svodu.

 

Izgled neba u jesen 

Do 31. listopada naši satovi pokazivat će jedan sat više od srednjoeuropskoga vremena, odnosno onoga "pravog" službenog vremena u Hrvatskoj. To znači da moramo voditi računa o tom dodanom satu, kada izlazimo pod nebeski svod diviti se i opažati njegove ljepote. Sredinom rujna oko 21 sat zvjezdani trag galaktike uzdiže se iz pravca sjeveroistoka, proteže se zenitom i spušta u pravcu jugozapada. Istim redom od obzora do obzora, smjestila su se zviježđa Kočijaša, Perzeja, Kasiopeje, Cefeja, Labuda s još nekoliko malenih zviježđa, Lire, Orla, Zmije, Zmijonosca i Strijelca. Uz Kočijaša sa sjajnom Kapelom, nad istočni obzor dižu se i zviježđa Andromede, Trokuta, Ovna, Riba i Južne Ribe sa sjajnim Folmahautom. Nešto povrh, nad obzorom su se smjestili Pegaz i Vodenjak. Nisko nad južnim dijelom "nebeske kape" dominira zviježđe Jarca, jedno od znakova zodijaka. Nad zapadni obzor spustilo se zviježđe Lovačkih Pasa, koje se nalazi između obzora i dobro nam znanoga lika Velikih Kola koji tvore sedam sjajnih zvijezda, te zviježđa Volara, Sjeverne Krune, Hidre ili Morske Zmije, Zmijine Glave, Zmijonosca i Strijelca.


Izgled neba sredinom listopada oko 22 sata

 

Što opažati na jesenskom nebu 

Teleskopima promjera objektiva od oko 80 do 100 mm, u Andromedi pokušajte naći zvijezdu Alamak ili gama, koja je dvostruka, ili zvijezdu beta u Labudu koja nosi ime Albireo, a znamenita je kao "školski primjer" dvostruke zvijezde s komponentama različitih spektralnih razreda (tipova), crvenkaste i plave boje. Već se i slobodnim okom naziru, a malim teleskopom mogu se u ovo doba godine vidjeti otvoreni zvjezdani skupovi M39 u Labudu, M36, M37 i M38 u Kočijašu, te M52 i M103 u Kasiopeji. Izuzetno lijepi dvostruki zvjezdani skup su h i hi (slovo ha i grčko slovo hi) na granici zviježđa Kasiopeje i Perzeja. Južno od Siriusa je vrlo lijepi otvoreni zvjezdani skup M41, kao i M35 u Blizancima. Od kuglastih skupova najljepši je i najsjajniji M13 u zviježđu Herkula. Ovdje potražite i M92 koji je upola manji prividnim promjerom i nešto slabijeg sjaja. Tu je još i M2 u Vodenjaku.


Izgled neba sredinom listopada oko 22 sata

Mliječnoj Stazi ili Kumovoj Slami, kako nazivamo našu galaktiku, vrlo slična je spiralna galaktika, koja se na nebeskom svodu prividno nalazi u zviježđu Andromede. Ova galaktika nosi oznaku M31, a od nje do nas najbrži putnik u svemiru, svjetlost, putuje čak oko 2,8 milijuna godina. Ukoliko je zaista vedro, lako se zapaža i slobodnim (golim) okom, a posebno lijepo se vidi malim dalekozorom ili dvogledom. Od zenita, gdje se sada vidi M31, krenemo li pogledom prema sjeveroistoku, u vidnom polju našega optičkog instrumenta, pojavit će se dvostruki zvjezdani skup, ha i hi, koji se nalazi na granici zviježđa Kasiopeje i Perzeja. Izuzetno lijep je otvoreni zvjezdani skup M45 poznatiji kao Plejade ili Vlašići u zviježđu Bika. Već i najmanjim, "kazališnim" dalekozorom, kakvi obično imaju povećanje dva, tri ili najviše pet puta, promatrač ostaje pod posebnim dojmom. Ne zaboravite također pogledati difuznu maglicu M42 u Orionu i M44 u zviježđu Raka, znamenitu kao Praesepe ili Jaslice.

Naši pogledi iz velikih gradova, krcatih velikom količinom raspršene - lutajuće svjetlosti, postaju također aktualni ekološki problem. Zato ne žalite sa sobom ponijeti dalekozor za gledanje nebeskoga svoda, kada krećete na izlet vikendom. Nećete požaliti! Uvjerite se u to prvom zgodom. Dovoljno je dalekozor prvo samo uperiti put nebeskih visina. Za početak, vrhunsko svjedočanstvo bit će kada vaš pogled stigne do sjajnog traga Mliječne Staze. Svakim i najmanjim pokretom ruke, u vidnom polju dalekozora naći će se potpuno novi izgled zvjezdanog neba. Svaka sjajna točkica jedna je zvijezda poput naše zvijezde - Sunca. I smiono možemo utvrditi, da oko mnogih od njih postoje planeti na kojima postoji život. Za tako daleka putovanja, do neznanih svjetova, još nemamo mogućnosti osim mašte. Stoga vrijedi gledati, razmišljati i maštati.

 

Izgled neba u zimi

Zbog sve veće hladnoće uvjeti za promatranje teži su nego ljeti, ali je pravi užitak obući se toplo i proboraviti neko vrijeme pod vedrim zvjezdanim svodom. Često kažemo da je nebo najljepše zimi! Ova se postavka pokazuje ispravnom, kada u ove hladne zimske večeri svrnemo pogled put nebeskih visina. Mnoštvo blistavih, treperavih i raznobojnih visoko uzdignutih zvijezda koje vidimo golim okom na noćnom nebu, samo su one vama najbliže. Pripadaju Mliječnoj stazi, kao i naše Sunce s planetima. Sunce je samo jedna od nekoliko stotina milijardi zvijezda u Mliječnoj stazi. Ostale zvijezde u Mliječnoj stazi vrlo su daleko od Sunca pa su prividno vrlo slabog sjaja i zajednički tvore dobro nam znani sjajni bjeličasto-srebrni galaktički trag.

 

Izgled našeg neba početkom siječnja oko 22 sata ili sredinom siječnja oko 21 sat 

Dok se veselimo prazničnim danima od Božića i zimskog suncostaja do mlade ili Nove godine, ljepotu ovih naročito radosnih dana u godini možemo upotpuniti pogledom prema zvjezdanom svodu, gdje ljepotama i izvorima mnogih nadahnuća nikada nema kraja.

Oko Božića i Nove godine (1. siječnja) oko 21 sat, trag Mliječne Staze uzdiže se iz pravca istok-jugoistok, "provlači" se među sjajnim zvijezdama sjeverno od zenita i spušta prema obzoru u pravcu sjeverozapada. Istim redom nalaze se zviježđa Velikog Psa, Jednoroga, Oriona, Malog Psa, Blizanaca, Bika, Kočijaša, Perzeja, Kasiopeje, Cefeja te Labuda i Lire s blistavom Vegom, nisko uz obzor. U zenitu se nalazi maleno zviježđe Trokuta, u kojem se nalazi spiralna galaktika, druga po prividnoj veličini na nebu i po prividnome sjaju. To je M33, čije se sjajno središte može vidjeti tek dalekozorom malo većega promjera objektiva (100 do 120 mm za f/10 do f/15 ). Cjelokupni prividni sjaj M33 je 5,3m, a udaljenost joj je 2,2 milijuna svjetlosnih godina.


Izgled našeg neba početkom siječnja oko 22 sata ili sredinom siječnja oko 21 sat

Magličasti trag Mliječne staze, naše Galaktike ili Kumove slame, uzdiže se strmo od pravca sjeverozapada, prema zenitu i spušta se u pravcu istok-jugoistok. Jednakim redom sjajnije zvijezde tvore prepoznatljive likove koje nazivamo zviježđima. Najsjajnije zvijezde u pojedinom zviježđu na crtežima povezuju linije koje ujedno tvore i karakteristične likove. Te linije nazivaju se alinjmanima (alignement).

Uz sam obzor, u pravcu sjever-sjeverozapad, nalazi se znamenito zviježđe Labuda, zatim je tu Cefej, pa Kasiopeja, Perzej i Kočijaš, Blizanci koji se nalaze istočno od zenita, a sve niže jugoistočno prema obzoru nižu se: Bik, Orion, Mali Pas, Jednorog i Veliki Pas. Istim redoslijedom niže se i nekoliko sjajnih zvijezda, koje su izrazito uočljive, a neke od njih tvore i znani nam lik Velikog zimskog šesterokuta. To su: Sirius u Velikom Psu, Procion u Malom Psu, Poluks (i Kastor) u Blizancima, Kapela u Kočijašu, Aldebaran u Biku i blistavi Rigel u Orionu. Unutar ovog šesterokuta, posebno se ističe zviježđe Oriona u kojem dominira glavna zvijezda - crvenkasti div Betelgeuse. Na pola prividne nebeske udaljenosti od Betelgeusea do Rigela, nalaze se tri zvijezde gotovo jednakog sjaja: To su zvijezde koje tvore pojas mitološkog lovca Oriona, a zovu se (idući od istoka, tj. s lijeva u desno): Alnitalk ili zeta, Alnilam - epsilon i Mintaka - delta. Hrvatski narod ih je nazvao Jakovljevim štapom ili Koscima, jer se te tri prividno gotovo jednako sjajne zvijezde, nalaze na jednoj liniji.

Južno od Kosaca, nalazi se jedna od najsjajnijih difuznih maglica cijelog neba, M42 ili znamenita Orionova maglica. Na ovom dijelu nebeskoga svoda, nalazi se još nekoliko maglica u svemirskome prostoru smještenih na otprilike jednakoj udaljenosti od oko 1300 svjetlosnih godina od Sunca. Otprilike toliko udaljene su i četiri spomenute zvijezde, osim Betelgeusea, koji nam je oko tri puta bliže. To znači da danas gledamo svjetlost koja je s njih krenula u vrijeme dok su ove krajeve Hrvati tek počeli naseljavati. Sjetimo se! Svjetlost u svemirskome prostoru putuje brzinom od oko 300.000 kilometara u sekundi. Jednakom brzinom svjetlost od Sunca do Zemlje putuje tek osam i pol minuta, a udaljenost Zemlja - Mjesec, prevaljuje za malo više od jedne sekunde.

Okrenemo li se prema sjevernom dijelu neba, odmah se zamjećuje da tu nema izrazito sjajnih zvijezda, pa zato ono djeluje znatno tamnije. Na istoku su zviježđa Lava, Raka i dio Morske Zmije ili Hidre, dok su na zapadu zviježđa Andromede, Pegaza i Riba. U zenitu i u njegovoj blizini prepoznajemo Kočijaša i Perzeja. Južno od zenita je Bik sa sjajnim narančastim divom Aldebaranom. Promjer ove velike zvijezde trideset šest puta je veći od našega Sunca. Kada bi se nalazio na mjestu naše zvijezde, izlazio bi ili zalazio za obzor oko 80 minuta, dok Suncu treba samo nešto više od dvije minute. Aldebaran je glavna zvijezda ili alfa u Biku. Spektralnog tipa K5, površinske temperature svega oko 3000° K. Apsolutni sjaj mu je -0,6m. Tu se nalaze i otvoreni zvjezdani skupovi Hijade i Plejade (Vlašići ili M45), Suncu najbliži takvi skupovi. Ta udaljenost iznosi oko 9,46x1012 km ili 9,46 bilijuna kilometara.


Izgled našeg neba početkom siječnja oko 22 sata ili sredinom siječnja oko 21 sat

 

Izgled našeg neba sredinom veljače oko 20 sati

U blistavom tragu Galaktike nalaze se mnoge sjajne zvijezde koje međusobnim položajima tvore na nebu različite oblike. Povezujući ih pogledom u mislima, drevni kulturni narodi stvarali su i dočaravali razne likove na nebeskome svodu. Na cijeloj nebeskoj kugli postoji danas dogovorno 89 zviježđa, od kojih se mnoga nikada ne mogu vidjeti iz Hrvatske, već pripadaju južnom nebu, a poneka su vidljiva samo u određenom dijelu godine. Sedam zviježđa: Mali Medvjed, Veliki Medvjed, Zmaj, Ris, Cefej, Kasiopeja i Žirafa nazivamo cirkumpolarnim zviježđima i ona su vidljiva cijele godine. U navedenom razdoblju, u tragu Mliječne staze, vidljiva su sljedeća zviježđa: Labud, Cefej, Kasiopeja, Perzej, Kočijaš, Bik, Blizanci, Orion, Mali Pas, Jednorog i Veliki Pas. Ona se iz naših krajeva mogu vidjeti tijekom zimskih mjeseci u večernjim satima, pratimo li trag Mliječne staze visoko nad sjeveroistočnim obzorom. Galaktički trag strmo se, gotovo okomito uzdiže iz pravca obzora u smjeru sjever-sjeveroistok, prolazi preko zenita i vijugavo spušta nasred južnog dijela obzora u pravac jug-jugoistok.

Nad zapadnim obzorom, još uvijek dovoljno visoko, lako je prepoznatljiv četverokut zviježđa Pegaza. Sjajna plavkastobijela zvijezda okrenuta prema zenitu ne pripada Pegazu, već je to glavna zvijezda zviježđa Andromede koja se zove Sirrah. Od nas je dijeli 105 svjetlosnih godina i pripada u skupinu zvijezda spektralnog razreda ili tipa B8, što znači da joj je površinska temperatura oko 20.000° K, odnosno znatno je viša nego Sunčeva koja iznosi oko 6000° K.

 

Što treba vidjeti u večernjim satima na zimskom nebu 

Većina opažača - astronoma amatera, a i profesionalaca, bez obzira koji dio nebeske sfere ih noću nadvija misli da je zviježđe Orion jedno od najljepših zviježđa cijeloga neba. Orion se vidi u kasnu jesen u kasnim večernjim satima nisko nad jugoistočnim obzorom, pa sve do sredine proljeća, kada se gubi za jugozapadni obzor u blještavilu Sunčeva zalaska. Zimsko nebo rese dva zanimljiva objekta: raspršena (difuzna) maglica M42 u Orionu i otvoreni zvjezdani skup M44 u zviježđu Raka. M42 najčešće nazivamo Orionovom maglicom. Smještena je koji kutni stupanj južno od nebeskog ekvatora (oko 5° do 6°), pa je mogu vidjeti gotovo svi stanovnici našega planeta. Ne može se vidjeti jedino sa sjevernoga pola i s vrlo uskoga područja oko sjevernoga pola. Tamo M42 nikada ne izlazi, pa možemo reći da je ona za to područje anticirkumpolarna. U neposrednoj blizini, sjeverno od M42, južno od Orionova pojasa nalazi se i maglica M43, koja je znatno slabijeg prividnog sjaja. Nebeski sjaj M42 je oko 4m. Vidljiva je i golim okom, a posebno lijepo i dojmljivo izgleda kada je promatramo malim dalekozorom ili lovačkim dvogledom. Tada se, gledamo li je malim povećanjem i relativno velikim promjerom objektiva, čini raskošno velika, sjajna i razvedena.

Takve nebeske objekte i inače za užitak treba gledati sa što manjim povećanjem. Udaljenost ove, jedne od nama najbližih raspršenih maglica Galaktike, određena je na oko 1300 svjetlosnih godina. Putujući brzinom od oko 300.000 kilometara u sekundi, svjetlosti treba 1300 godina da stigne do nas. Toliko su daleko i velika većina vidljivih zvijezda u Orionu. To je prvi ustanovio, istražujući tzv. "Trapez Orionove maglice", još 1931. godine, R. J. Trumpler, snimajući ovaj dio neba. Trapez tvore četiri zvijezde s oznakama A, B, C i D, koje jednu od druge dijeli kut između 10" i 20" (kutnih sekundi). Godine 1953. ruski astronomi E P Parenago i V A. Ambarcumian istraživali su M42 i zvijezde "Trapeza" za koje su ustanovili da pripadaju periferiji ove raspršene maglice. U maglici nastaju zvijezde, pa je s pravom zovemo "rađaonicom zvijezda". 

Otvoreni skup M44 u Raku nosi naziv Praesepe ili Jaslice. Riječ je o jaslicama ili jaslama Isusa Krista u kojima je ležao po rođenju. Zvijezda alfa zove se Acubens (ležaj). Naziv skupa je u suglasju, a možda je i dobio ime po dvjema prividno bliskim zvijezdama. To su gama sjeverno i delta južno od skupa. One nose nazive: Asellus Borealis i Asellus Australis, što u prijevodu znači: Sjeverni Magarčić i Južni Magarčić. Obje zvijezde podjednako su daleko od nas, a svjetlost koju gledamo putovala je od njih između 220 i 230 godina. Južna zvijezda sada se nalazi baš na presjecištu nebeske sfere i ravnine ekliptike. Otvoreni skup M44 stalno se udaljava od nas i to brzinom od oko 47 kilometara u sekundi. Usporediva je sa srednjom Zemljinom orbitalnom brzinom oko Sunca, koja iznosi oko 30 kilometara u sekundi (od 29,3 do 30 kilometara u sekundi). Odlično se vidi u dvogledu 7x50, a izuzetno je dojmljiv teleskopom promjera objektiva oko 100 mm i povećanja do 30 puta.

Prividni sjaj M44 (NGC2632) je 3,7m, a udaljenost je određena na oko 500 svjetlosnih godina. Pravi promjer ovoga skupa je oko 40 svjetlosnih godina, a ukoliko se u obzir uzmu samo središnje sjajnije zvijezde, tada se promjer smanjuje na oko 13 svjetlosnih godina. Puni nebeski promjer kreće se između 0,75° i 1° (kutni stupanj ). Gledajući Jaslice golim okom, osjeća se da to nije zvjezdoliki objekt, već da je pomalo zamućen (nejasan, magličast). Već i mali dalekozor jasno otkriva da se radi o hrpici od nekoliko zvijezda. Galileo Galilei u svojim zapisima iz 1609. godine, koji potječu iz vremena prije opisa opažanja Jupitera i njegovih satelita, ostavio je svjedočanstvo o opažanju tog objekta. Zapisao je: "Ovo nije jedna zvijezda, jer ih u dalekozoru vidim četrdesetak". Danas je poznato dvjestotinjak zvijezda ovoga skupa koje se udaljavaju od Sunca.

Južno od Jaslica, nalazi se još jedan maleni otvoreni zvjezdani skup. To je M67 (NGC 2682), koji je više nego upola manjeg nebeskog promjera, a prividni sjaj skupa je oko 6m. M67 nalazi se zapadno od glavne zvijezde u Raku. Ona se zove Acubens i sja na oko 100 svjetlosnih godina od nas. I njen naziv ima veze s Božićnim razdobljem. U prijevodu njeno ime znači Ležaj. Acubens je dvostruka zvijezda. Glavna komponenta je spektralnog razreda F0 i prividnog sjaja 1,25m, a pratilac tek 11m. Premda je u ovom razdoblju vrlo hladno i nije ugodno dugo boraviti izvan toplih prostorija, nebo nam baš u zimsko doba pruža mnogo ljepota. Zato uz opisane objekte, ne treba zaboraviti i na: Hijade i Vlašiće (Plejade) u Biku, M35 u Blizancima, M52 i M103 u Kasiopeji, malen i zvijezdama malobrojan otvoreni skup M34 u Perzeju, M31 u Andromedi, h i hi u Perzeju na granici s Kasiopejom, široki otvoreni skup M48 u Hidri, te M41 u Velikom Psu (južno od Siriusa i nebeskog promjera oko 0,6°). Opažači s malim amaterskim teleskopima (od 6 cm promjera objektiva pa na više) mogu opažati velik broj prividnim sjajem slabašnih objekata. Evo nekih od njih: M1 u Biku, Sjevernjaču i beta Lava kao dvostruku zvijezdu, pa M35 (NGC 2168) uz koji se nalazi kuglasti skup NGC 2158, zatim otvoreni skup M50 u Jednorogu (prividnog sjaja oko 6m), a uz mnoštvo drugih objekata za koje treba imati barem nebesku kartu ili još bolje nebeski atlas, spomenimo nekoliko otvorenih skupova u Jednorogu, od kojih je prvi najsjajniji i u dobrim okolnostima opažanja, vidljiv i slobodnim okom. To su, svi s oznakom NGC (New General Catalog): 2264 (oko 5m), 2301 i 2353.

 

Još neke zanimljivosti zimskoga neba 

Spomenimo i dvije višestruke zvijezde koje se mogu vidjeti manjim amaterskim astronomskim dalekozorima. Prvo je eta Perzeja ili Miram s gotovo jednako sjajnom crvenom i plavkastom komponentom. Ova zvijezda je vrlo daleko od nas. Udaljenost joj je određena na oko 1100 svjetlosnih godina. To znači da je svjetlost zvijezde Miram koju danas gledamo, krenula još u vrijeme hrvatskoga kneza Branimira. Od tada do danas svake sekunde prevaljivala je udaljenost samo malo manju nego što je udaljenost Zemlja - Mjesec. Vrlo lijepa višestruka zvijezda je i gama Andromede ili Alamak. Sjajnija ili glavna zvijezda je crvenonarančasta, spektralnog razreda K2, a pratioc plavkast tipa A0. Jači dalekozor razlučuje da je i plavkasti pratilac dvostruk. Oko zajedničkog težišta masa zvijezde obiđu jednom za 61 godinu. Dok je glavna zvijezda prividnog sjaja 2,3m, dotle je druga 5,5m, a pratilac 6,3m. Udaljenost ovog zvjezdanog sustava jest 160 svjetlosnih godina, što znači da je svjetlost koju upravo sada gledamo, krenula s ove zvijezde u vrijeme Ilirskoga preporoda u Hrvatskoj.