Kometi

Da, dime li se il' se ne dime, ha? To pitanje je sad :o) Neki ljudi ne razlikuju meteore od kometa. Nekako im je to podjednako, konfuzno, pa se ne snalaze. Kada ih pitate, odgovor im je obično da je nešto "musiknilo" po nebu. Zato, bilo bi dobro pročitati ovo ispod, pa će to napokon sve "sjesti" na mjesto :o) Vidjet ćete da tu i nema baš puno vatre. Naprotiv, sve je vrlo ledeno.


Komet Hale-Bopp je bio vidljiv iz naših krajeva početkom 1997. © Foto: Danijel Reponj

Odakle dolaze kometi? 1950. godine, Holanđanin J. H. Oort, postavio je teoriju po kojoj, na kraju Sunčevog sustava, postoji kometski oblak, kasnije nazvan Oortov oblak, u kojemu se kreću kometi. Oni svoje porijeklo vuku još iz doba stvaranja Sunčevog sustava, kada su se na velikoj udaljenosti od Sunca, na niskim temperaturama, međuzvjezdana prašina i plin, kondenzirali u malena tijela, koja su sastavljena pretežito od leda različitih spojeva. Tako možemo reći da su kometi ili poznatiji u našemu narodu kao "zvijezde repatice", vrlo rijetka nebeska tijela, sastavljena iz malih čvrstih komada i vrlo rijetkog plina.

 

 

 

Zemlja je više puta prošla kroz kometske repove bez ikakvih posljedica. Kad nije previše udaljen od Sunca, komet se sastoji obično iz tri dijela: vrlo male jezgre, koja može ali i ne mora biti, od leda i mineralne tvari gdje se nalazi najveći dio njezine mase, magličaste kome, koja se sastoji od sitnih čestica prašine i razrijeđenih plinova, koja obavija jezgru, i od repa koji se stvara oko jezgre u unutrašnjosti kome. Jezgra, zajedno s komom, naziva se glava. Rep je većinom dvostruk: pravocrtni, plinoviti i onaj od prašine, zakrivljen. Oba imaju upadljivu osobinu: uvijek su okrenuti suprotno od Sunca, što je posljedica tzv. Sunčevog vjetra koji otpuhuje malene čestice od kojih se sastoji rep. Može se vidjeti samo na udaljenostima od Sunca manjim od 600 milijuna kilometara.

Što se tiče Sunčevog vjetra, on je struja naelektriziranih čestica niske energije koje Sunce stalno izbacuje u svim pravcima u prostoru. Ovome se dodaje i djelovanje pritiska Sunčeve svjetlosti, koji ima sličan, mada značajno manji efekt. Promjer jezgre prosječno iznosi samo nekoliko kilometara, dok se koma odnosno atmosfera ili plinovito-prašinasti omotač kometa, proteže na nekoliko desetaka tisuća kilometara od jezgre. Nakon kome, prigodom približavanja Suncu, stvara se kometski rep, zbog sve jačeg isparavanja plina i utjecaja Sunčevog vjetra, a rep može biti dug i preko 150 milijuna kilometara kolika je udaljenost od Zemlje do Sunca. Pri tom je gustoća repa nezamislivo malena te prolazi Zemlje kroz rep kometa nikako ne može izazvati "smak svijeta", koji Ijudi često očekuju pri pojavi sjajnoga kometa.


Mogla se vidjeti svake večeri na zapadnome nebu poslije zalaska Sunca. © Foto: Danije Reponj

Repatice (kometi) se pojavljuju neočekivano na različitim dijelovima neba i može ih se promatrati mjesecima. Našim se precima činilo da u njihovom pojavljivanju i kretanju nema zakonitosti kakve su mogli zapaziti u kretanju Mjeseca ili planeta. Najveći filozof Staroga vijeka, Aristotel, smatrao je da se radi o atmosferskim isparavanjima u obliku "vatrenih fakula". Filozof Seneka je, međutim, još u I. stoljeću poslije Krista, zadivljujuće točno dokučio pravu prirodu kometa, koja se potvrdila tek šesnaest stoljeća kasnije, zaslugom Edmunda Halleya. U Senekinim spisima sačuvana su ova razmišljanja: "Ne mogu se složiti s time da je komet samo upaljena vatra, prije će biti da se radi o jednoj od vječnih tvorevina prirode. Kometi imaju vlastito mjesto među nebeskim tijelima, oni opisuju svoju stazu i ne gase se, a toliko se udaljavaju. Zakoni kretanja kometa još nisu otkriveni, ali će doći vrijeme kada će uporni trud otkriti nam sada skrivenu istinu." Bilo je, međutim, mnogo više onih umova koji su se poveli za Aristotelovim mišljenjem, pa tako i čuveni Ptolemej iz II. st. poslije Krista, koji ih je smatrao zemaljskim isparavanjima te o njima nije ništa napisao u svom djelu "Almagest", jer je smatrao da ne spadaju u astronomiju.


Pogled u ogledalo - ovo dolje nije greška na slici već refleksija na vodi
© Foto: Danijel Reponj

Kometi pripadaju Sunčevom sustavu, ali se njihove staze većinom razlikuju od planetskih po puno jačoj ekscentričnosti. Poznato je na desetke kometa kratkih periodičnosti, tj. čije su staze elipse koje one opišu za nekoliko godina. Enckeov komet, na primjer, ima period od samo 3,3 godine, pa ga se moglo promatrati više od 50 puta kada se vratio u perihel (točku na svojoj stazi najbližu Suncu), računajući od njegovog otkrića u 18 stoljeću. Kako svoj sjaj duguju Sunčevoj svjetlosti, koju odbijaju i koja svijetli u njezinim plinskim molekulama, kometi se ne mogu pratiti duž njihove staze, nego samo kada se približe Zemlji i Suncu.

Svi kratkoperiodični kometi su slabog sjaja i mnogi se teško promatraju teleskopom. Drugim kometima treba više desetaka godina da obiđu oko Sunca. Najpoznatiji je Halleyev komet, koji se svakih 76 godina približno (kometski period obilaska nije stalan zbog poremećaja koje trpe od planeta) pojavi kao sjajno tijelo vidljivo golim okom. Otkriven 457. godine prije Krista, bio je promatran u svakom povratku počevši od 66. godine. Njegov zadnji prolaz kroz perihel dogodio se 1986. godine. 

Većina kometa ima puno duži period ili čak nisu ni periodični, jer opisuju oko Sunca paraboličnu ili hiperboličnu stazu, koja ih samo jednom dovede u perihel. Njihov se posjet ne može predvidjeti i on uvijek predstavlja iznenađenje za astronome. Baš ovoj grupi pripadaju svi lijepi kometi promatrani do danas: naročito veliki kometi iz 1811, 1843 (čija je koma bila šira od Sunca), 1882. i 1910. godine.

Kada komet prođe kroz perihel, njegov se rep okrene, ali se često dogodi da se prvobitni rep raspadne, a pojavi se novi. Prolazak kometa blizu Sunca ima za posljedicu znatan gubitak njegove mase. Isparavanjem jezgre stvara se rep kometa. U svemirskim mjerilima, kometi su krhka i kratkovječna nebeska tijela. Poznati su primjeri kometa koji su nestali. Tako se, na primjer, periodični Bijelin komet, koji je oko Sunca obilazio za 6,75 godina, raspao 1846. godine na dva dijela, koji su se vratili 1852. godine i nikada više. 27. studenog 1872. godine, kad je Zemlja presijecala njegovu stazu u prostoru, mogla se promatrati veličanstvena kiša meteora. Ova pojava je u uskoj vezi između kometa i meteora: ove zadnje treba smatrati kometskim otpadom.

Komete možemo svrstati u tri grupe po karakteristikama njihovih putanja: 1. kometi s kratkim periodom (nekoliko godina), čiji se afeli nalaze približno na Jupiterovoj udaljenosti od kojih niti jedan nije sjajan; 2. kometi sa srednjim periodom (manjim od 200 godina), čiji se afeli nalaze na Neptunovoj udaljenosti ili većoj. Halleyev komet jedini je značajni član ove porodice; 3. kometi s dugim periodom (preko 200 godina), i neperiodični kometi, čija putanja nije eliptična već parabolična ili hiperbolična. Svi sjajni kometi, sa izuzetkom Halleyeva kometa, pripadaju ovoj zadnjoj vrsti.


Komet Hyakutake, snimljen 13. travnja 1996. godine u Minamimaki vil,.
Nagano pref. Japan. © Foto: Naoyuki Kurita - "Stellar scenes"

U mnogim zemljama, repatice su također predstavljale nebeske glasnike, ali na sasvim drukčiji način. Smatrane su vjesnicima ratova, gladi i nevolja svih vrsta. Žitelji drevnog Egipta, Grčke, Rima i drugih onovremenih država, bili su u paničnom strahu kada bi se na nebu pojavila "zvijezda s kosom" (cometes). Sjajan komet se pojavio i nad Rimom kada je započeo I punski rat te ponovo, 87 godine prije Krista, kada je u Rimu divljao građanski rat, a također 66 godine poslije Krista, kada je njegova pojava "najavila" uništenje Jeruzalema. Halleyev komet u tome prednjači jer je to prvi komet za kojeg je bilo dokazano da se periodički vraća odnosno vidljiv je svakih 76 godina i da je to isti onaj komet koji je "najavio" propast Jeruzalema, pobjedu Vilima Osvajača i brojne druge događaje.

I u srednjem vijeku, repatice su bile znamenja svih zala koja će pogoditi zemlju i ljude. Koliko je to izgledalo užasavajuće pokazuje maštoviti opis strašnoga izgleda kometa, s mačevima, odsječenim glavama i slično, 1528. godine, kojega je opisao francuski kirurg Ambroz Pare: "To je bilo tako strašno, tako užasno, tako se veliki strah stvorio u narodu da su neki umrli od straha, a drugi se osjećali bolesnim. Bila je to svjetlost divovske dužine, krvave boje, na vrhu se vidio obris ruke naoružane velikim mačem, oborenim dolje. Na kraju oštrice bile su tri zvijezde. S obje strane zraka koje su izlazile iz repa kometa, mogao se vidjeti veliki broj sjekira, noževa i krvavih mačeva, a između njih bilo je mnogo užasnih Ijudskih lica, čije su kose i brade bile raščupane".

Prvi međunarodni astronomski skup na temu kometa, izazvao je carski strah od pogubnog znamenja kometa koji se pojavio krajem 1664. Godine, kod francuskog kralja Luja XIV, zastrašenog pojavom repatice. Car je želio znati što mogu reći učenjaci s raznih strana svijeta o tome što su kometi, otkuda dolaze i zašto se uz njihovu pojavu veže strah i vjerovanje u njihov utjecaj na zdravlje careva. Tako su se 1665. godine u Parizu sastali astronomi i drugi učenjaci iz raznih država. Nakon što je Edmund Halley dokazao da se kometi gibaju po eliptičnim stazama oko Sunca, slijedeći Keplerove zakone i Newtonov zakon gravitacije, u redovima obrazovanih Ijudi odnos prema kometima se promijenio.


Komet Levy, snimljen 24. kolovoza 1990. godine u Minamimaki vil,. Nagano pref. Japan.
© Foto: Naoyuki Kurita - "Stellar scenes"

Tijekom proteklih stoljeća, znanstvenici su bili dosta nesigurni u opisivanju kometa i nikako nisu uspijevali odgonetnuti pravu prirodu kometa. Čuveni astronom Tycho de Brahe, promatrao je komet iz 1577. godine iz Gelsinburga i Uraninburga i uspoređujući promatranja utvrdio da se komet nalazi dosta dalje od Mjeseca, čime je dokazao da to ne mogu biti zemaljska isparavanja, nego da su to samostalna nebeska tijela. Kepler je smatrao da se kometi kroz Sunčev sustav gibaju po pravcu te se, dakle, pojave jednom i nikada više, a Newton je pretpostavio da se kreću po vrlo izduženim elipsama, gotovo parabolama. Halley je krenuo od pretpostavke da postoje kometi koji se gibaju po eliptičnim stazama manjeg ekscentriciteta pa se periodično pojavljuju u Sunčevom sustavu. Istražujući zabilježene pojave kometa iz povijesnih izvora, naišao je na komet, po njemu prozvan Halleyevim, koji se kroz povijest pojavljivao otprilike svakih 76 godina, kao i to da je komet iz 1531. koji je promatrao Apian, isti onaj komet koji je 1607. godine promatrao Kepler, a 1682. godine sam Halley.

Halleyev komet je zadnji puta prošao pored Sunca 1986. godine kada je sve razočarao svojim malim sjajem, za razliku od 1910. godine kada se njegov veličanstveni rep protezao preko cijeloga neba i kada je Zemlja prošla kroz njegov rep. Tada je zabilježeno u novinama, da su ljudi masovno kupovali plinske zaštitne maske, nebi li se zaštitili od "otrovnih plinova koji će uništiti sve živo na Zemlji" . Zabilježen je i jedan slučaj kada je jedan bogataš prodao sve svoje imanje, a novac podijelio siromasima da se posljednji puta najedu, jer poslije "smaka svijeta" više neće biti nikoga živoga :o)

I na kraju, što reći? Preživjeli smo mnogo ovakvih "smakova svijeta" i još nas mnogi čekaju. Pripremite se za njih, ali nemojte bježati u podrume, kupovati plinske maske i rasprodavati svoju imovinu. Umjesto toga, uzmite fotoaparate, osjetljive filmove i izađite u zvjezdanu noć i pokušajte snimiti ove prekrasne nebeske putnike. I zapamtite, neke od njih više nikada u životu nećete imati prilike vidjeti. Pa, iskoristite priliku onda. Želim vam uspješan "smak svijeta" :o)