Mirko Danijel Bogdanić

Mirko Danijel Bogdanić, astronom, 1760-1802

Bogdanić je rođen u Virovitici godine 1760. Sam Bogdanić naveo je u predgovoru svoga djela Događaji svieta, koje je izašlo godine 1792. u Beču, da je već dvadeset godina, tj. od djetinjstva izvan svoje države. Najvjerojatnije je, dakle, da je Bogdanić već kao dijete otišao na školovanje u Peštu. Prema Bendefyju studirao je Bogdanić na sveučilištu u Pešti od godine 1782. do 1785. a matematiku mu je predavao J. Mitterpacher. Hrvatski znanstvenik Ivan Paskvić spominje ga također kao svog studenta, ali ne spominje gdje mu je Bogdanić bio student, međutim, posve je moguće da je to bilo u Pešti. Naime, upravo spomenutih triju godina Paskvić je bio redoviti repetent na Peštanskom sveučilištu, a to znači da je sa studentima prorađivao građu koju su studirali. Bogdanić je završio studij disertacijom iz matematike i astronomije koju je nagradilo Sveučilište. 


Lik M. D. Bogdanića prikazan na Lipszkyevoj zemljopisnoj karti

Nakon studija nije mogao dobiti mjesto u Pešti, iako je to želio, pa je godine 1785. prihvatio mjesto na kraljevskoj akademiji u Velikom Varadinu, gdje je predavao grčki jezik i matematiku. Pošto je došao u Veliki Varadin bavio se matematikom i rješavao neke probleme, a rješenja je objavio već iduće 1786. godine u Pešti u raspravi Formulae pro spatiis rectilineis, aut quae in haec resolvi possunt, per lineas parallelas dividendis. U toj raspravi Bogdanić je rješavao probleme podjele zadanog geometrijskog lika s pomoću usporednih dužina na jednake dijelove ili na dijelove koji su u zadanu omjeru. Izveo je jednostavne opće formule s pomoću kojih se vađenjem drugog korijena rješava spomenuto pitanje.

Nije točno poznato koje je godine Bogdanić napustio mjesto u Velikom Varadinu, ali je sigurno da je to bilo najkasnije do godine 1791, kad je već boravio u Beču. U Beču je napisao na hrvatskom jeziku djelo u kojem je želio izložiti cijelu svjetsku povijest, ali taj naum nije izveo do kraja. 1792. godine objavio je samo prvi svezak u Beču pod naslovom Dogođaji svieta. Predgovor knjige vrlo je zanimljiv, a osobito ono što u njemu piše o svom znanju hrvatskoga jezika. Između ostaloga, o tome piše: "Shto pako jezik gleda, xeliobi vechju spravnost u njemu imati, nego shto imam; u mlogo mjestieh nisam ni sebi zadovoljio, josh manje uffamse dachu zadovoljiti shtiocem mojim; ali koi promisli, dasam priko dvadeset godinah, to jest od djetinjstva mojega oddaljen od rodjene darxave: i dasam vechji dio xivota u teegu mathematskomu proveo: onajchemi ovo nastojanje moje za dobro primiti znati".

U knjizi se nalazi mnogo pasusa u kojima se dotiče znanstvenih pitanja, npr. astronomskih znanja starih Babilonaca i Feničana. Na više mjesta spominje zemljopisnu širinu kraja o kojem govori, pa tako na jednom mjestu tumači što astronomski znači zemljopisna širina nekog mjesta. Upravo zato to je djelo djelomično zanimljivo i sa astronomskog gledišta. Veću pak važnost ima ta knjiga zbog hrvatskoga astronomskog nazivlja koje upotrebljava Bogdanić. Tekstovi na hrvatskom jeziku koji su pisali astronomi, doista su rijetki. Više naziva koji se javljaju u Bogdanićevom tekstu imaju i autori hrvatsko-latinskih rječnika u 17. i 18. stoljeću. Može se zaključiti da je Bogdanić nastojao da za svaki astronomski i matematički pojam dade hrvatski naziv, pa je u toj težnji slijedio druge autore. Ista težnja održava se u Hrvatskoj i sve do kraja 19. stoljeća.

 

 

 

U Beču je od godine 1793. do 1795. slušao predavanja iz astronomije kod profesora Bečkog sveučilišta F. P. Triesneckera. S Triesneckerom je Bogdanić bio i kasnije u vezi, pa mu je slao svoja astronomska motrenja da ih objavljuje u svom astronomskom almanahu Ephemerides astronomicae. U tom razdoblju, Bogdanić je objavio i svoju raspravu De orbitis cometarum, što je vrlo zanimljivo i zbog toga što se istim tim problemom teorijske astronomije bavio i Ruđer Bošković samo nekoliko godina ranije.


Naslovna stranica Bogdanićeva djela "Dogodjaji svieta" iz 1792. godine

Godine 1796. Bogdanić je dobio mjesto drugog pristava na sveučilišnoj zvjezdarnici u Budimu. Naime godine 1798. tadašnji prvi pristav zvjezdarnice Franjo Bruna, inače Zagrepčanin, izabran je za profesora više matematike na Sveučilištu u Pešti, na mjesto koje je dotad zauzimao Ivan Paskvić. Bogdanić je tada dobio Brunovo mjesto prvog pristava na zvjezdarnici. Tu je Bogdanić razvio svoju plodnu astronomsku djelatnost. Od tada počinje plodna suradnja Bogdanića s F. Taucherom i oni zajedno obavljaju astronomska motrenja. Krajem godine 1797, tijekom čitave godine 1978. i sve do rujna 1799. Bogdanić je s Taucherom motrio pomrčine Jupiterovih satelita i podatke objavljivao u poznatoj astronomskoj ediciji Ephemerides astronomicae, koja je izlazila u Beču. Tada je Bogdanić uglavnom motrio dalekozorom Newtonova tipa od 4 stope. Istu pojavu motrili su Taucher i Bogdanić svaki sa svojim dalekozorom, a onda su se motrenja objavljivala zajedno i mogla se uspoređivati. Tako su se mogle uočiti pogreške koje potječu od svake sprave, a i procijeniti pogreške koje se pojavljuju u motrenju. Motrenje pomrčina Jupiterovih satelita bilo je vrlo važno u to doba, jer se uspoređivanjem istih promatranja u različitim mjestima, moglo odrediti razliku zemljopisnih duljina između tih mjesta. Upravo zato je u ediciji Ephemerides astronomicae objavljivano mnogo takvih motrenja u raznim gradovima i na raznim zvjezdarnicama. Za istu svrhu objavljivana su motrenja i drugih astronomskih pojava, npr. okultacije zvijezda i prolaz Merkura ili Venere ispred Sunčeve ploče. Velik dio kasnijih Bogdanićevih motrenja i astronomskog rada uopće vezan je upravo uz problem određivanja zemljopisnih koordinata.

Bogdanić je često bio na putu, između ostaloga i po Hrvatskoj, gdje je vršio svoja promatranja i mjerenja. Na tim putovanjima se i razbolio od tuberkuloze. Iako teško bolestan, Bogdanić nije mogao bez rada, pa budući da nije mogao raditi praktično na zvjezdarnici, posvetio se teorijskim astronomskim problemima. Radio je na jednom djelu iz nebeske mehanike kojemu je dao naslov Mechanica coelestis, a u kojem se oslanjao na Laplacea. Ali došao je samo do desetog lista. Bolest je uznapredovala, pa je 31. siječna 1802. godine umro. Smrt je prekinula Bogdanićevo astronomsko određivanje zemljopisnih koordinata, ali je rad na zemljopisnoj karti Mađarske i Hrvatske nastavljen. Na temelju već dobivenih Bogdanićevih podataka, a vjerojatno i još nekih drugih, Lipszky je dovršio i izradio zemljopisnu kartu i godine 1806. objavio je u Pešti. Na karti nije nigdje označeno koji su astronomski podaci iskorišteni za njezinu izradu, a niti Bogdanićevo ime kao imenovanog Lipszkyeva pomoćnika za taj rad. Karte se sastoje od devet tabli i tri dodatka. Na osmoj od njih u donjem lijevom i desnom kutu prikazan je rad na određivanju zemljopisnih koordinata astronomskim opažanjima. Na lijevoj je slici prikazana osoba koja kvadrantom mjeri visinu pola, iz koje se neposredno dobiva zemljopisna širina mjesta. Tu je simbolički prikazan i globus na koji se šestarom prenose podaci i knjiga u koju se oni bilježe. Nigdje nije naznačeno da je ta osoba Bogdanić, ali se to sa sigurnošću mora držati. Naime Bogdanić je bio astronom koji je imenovan da obavi astronomski dio posla na izradi te karte, a tada je bio običaj da se stvarne osobe prikažu na slici u takvoj prilici.


Stranica iz Bogdanićeva dnevnika s astronomskim motrenjima

Na svom putu odredio je Bogdanić usprkos teškoćama koje su ga pratile, više od 150 točnih zemljopisnih širina, ali određivanje zemljopisne dužine uspjelo mu je samo u nekim slučajevima. Zemljopisne širine bile su većinom izvrsno određene, što svjedoče i više puta navedena Zachova mišljenja o njima. Važno priznanje njegovim motrenjima na tom astronomskom putu dao je istaknuti astronom J. J. Littrow, koji je došao na Budimsku zvjezdarnicu u doba kad je Bogdanić već bio davno mrtav i u doba kad je njome upravljao Ivan Paskvić. Godine 1818. Littrow je napisao rad o izračunavanju pomrčine, refrakciji i posebno o Bogdanićevom motrenju visine pola. Bogdanićevo određivanje visine pola, zapravo je bilo određivanje zemljopisne širine mjesta, pa Littrow ocjenjuje upravo taj Bogdanićev rad. Littrow tvrdi da su ta Bogdanićeva motrenja među najboljima koja se mogu učiniti spravama kojima je Bogdanić raspolagao. Littrow je kontrolirao Bogdanićeve podatke i utvrdio da su pogreške vrlo rijetke, najviše 10" do 15", a to je za osrednji kvadrant od 2,5 stope kojim je Bogdanić raspolagao više nego dobar rezultat. Litrow konstatira da je Bogdanićeva smrt bila velik gubitak za astronomiju, budući da je Bogdanić u sebi vrlo sretno sjedinio tri važna svojstva: teorijski talent, praktičnu vještinu i živu revnost.